Potrošili su dvije milijarde dolara, današnjih 26, na razvoj Projekta Manhattan. Bacili su dvije atomske bombe. Ubili su njima oko četvrt milijuna ljudi. Pokrenuli su utrku u naoružanju koja i dan-danas drži svijet na rubu opstanka. I sve su to učinili ni za što. Amerikanci su se 1945. godine našli u izuzetno delikantnoj situaciji. S jedne strane, uspješno su istisnuli Japan s Pacifika i došli do matičnih otoka Zemlje izlazećeg sunca; s druge strane, znali su da će se fanatični Japanci boriti do posljednjeg, da će u slučaju kopnene invazije američke vojske svaka djevojčica biti potencijalno smrtonosni neprijatelj, i da će stradati nekoliko stotina tisuća marinaca, što Pentagon svakako nije želio; s treće strane, Drugi svjetski rat nije mogao završiti bez bezuvjetne kapitulacije Tokija.

Bijela kuća imala je dakle pred sobom jednadžbu čije je rješenje moralo biti dodavanje atomske bombe; na kraju krajeva, ne možeš potrošiti sve te silne novce na neko oružje, a da ga na kraju uopće i ne upotrijebiš, da ne demonstiraš svoju silu, da ne pokažeš svijetu da si ti i samo ti najmoćnija i jedina svjetska supersila, bez obzira što ćeš života lišiti nekoliko stotina tisuća ljudi. Naravno, bilo je tu i nadmetanje sa Sovjetskim Savezom.
Staljin je četiri godine rata na Istočnom frontu pokazao da mu žrtvovanje vlastitog naroda zbog oslobođenja zemlje, pobjede i uništenja Hitlerove Njemačke, ne predstavlja nikakav problem. Bile su to godine u kojima su čak i ruska djeca obučavana da se bacaju pod tenkove i žrtvuju ne bi li nacistička soldateska bila protjerana sa sovjetskog tla.
Staljin je također pokazao da ne preza od brutalnog okupiranja ‘oslobođenih zemalja’, od ustoličavanju svojih marionetskih režima u njima i uključivanja istih u svoje pseudoimperiju. Japan je bio posljednji neprijatelj, posljednji preostali pripadnik Trojnog pakta koji se još uvijek nije predao, koji još uvijek nije položio oružje, i Japan se graničio sa SSSR, na njegovom krajnjem istoku. Japan je bio savršen za posljednju Staljinu vojnu avanturu koja će zacementirati Moskvin položaj u svijetu, a ujedno i spriječiti Washington da se svijetu nametne kao jedini lider. Bila je to njegova utrka s vremenom, utrka sa šefom Bijele kuće, tko god on u datom trenutku bio. Amerikanci su to znali, a Truman, koji je naslijedio preminulog Roosevelta, nije mogao priuštiti da ga željezni Gruzin sa svog kremaljskog trona preduhitri. Zato je bacio jednu bombu na Hirošimu, a potom još jednu, na Nagasaki. Japanci su se potom predali, šokirani razaranjem koje nuklearno oružje sa sobom donosi. Tako, barem, uči službena povijest. Ono što službena povijest ne spominje, međutim, jesu okolnosti u kojima se sve dogodilo, a koje stvaraju potpuno drugu sliku tih događaja i otvaraju pred nama jednu drugačiju perspektivu, kao i tajming kapitulacije.
Prije svega, Vrhovni savjet – koje je činilo šest najbitnijih ministara japanske vlade – nije se sastao 6. kolovoza nakon što je bačena prva bomba; prvi sastanak nakon toga bio je 9. kolovoza, na dan kada je bačena druga bomba, ona koja je odnijela manje života, na Nagasaki. Međutim, sastanak je bio zakazan prije bacanja bombe, i počeo je prije nego što je pala, pa prema tome, ni Nagasaki nije mogao biti uzrok tog okupljanja. Suvremeni povjesničari postavljaju logično pitanje: kakva je to kriza za koju je potrebno tri dana da se okupi vrh države? Očito je da oni onu ljudsku katastrofu u Hirošimi nisu gledali istim očima kojima gledamo mi; pritom, ne može se reći da nisu bili svjesni obima katastrofe s obzirom da su istog tog dana imali prilično precizan izvještaj sa lica mjesta, a znali su i dobro šta znači nuklearno oružje pošto su i sami imali program njegovog razvoja.
Na kraju krajeva, bilo im je sasvim svejedno da li su im gradovi stradali u masovnim bombardiranjima ili od jedne jedine bombe; Amerikanci su 1945. godine konvencionalnim oružjem sravnili sa zemljom 68 gradova, napravili 1,7 milijuna beskućnika, ubili 300.000 ljudi i ranili 750.000. Dva grada su iz japanske perspektive bukvalno bili manje-više.
Čak je Hirošima na drugom mjestu po broju civilnih žrtava, iza grada gađanog običnim bombama, četvrta po broju uništenih četvornih kilometara, sedamnaesta po postotku uništene teritorija. Nakon Nagasakija, ostala su bila samo četiri netaknuta japanska grada s više od 100.000 stanovnika, i šest s između 30.000 i 100.000 žitelja. Toliki je bio generalni obim uništenja. Zvuči možda suludo, ali čak su i umjereni japanski političari, oni iz takozvane ‘mirovne frakcije’, govorili kako će se narod naviknuti na svakodnevna bombardiranja i kako svi moraju istrpe jer je ‘diplomaciji potrebno vrijeme’.
Tijekom sastanaka Vrhovnog savjeta, nikada se nije obimno i opširno govorilo o bombardiranjima; bila su spominjana, konstatirana, i to samo u dva navrata, jednom tijekom svibnja i jednom tijekom noći 9. kolovoza, kada je spomenuto uzgred. 13. kolovoza general anamo je rekao da atomske bombe nisu bile ništa gore nego obično bombardiranje. Prema tome, atomske bombe nisu mogle biti uzrok japanske kapitulacije. Morao je postojati neki drugi događaj, neki drugi okidač, nevezan za nuklearno razaranje, i nevezan za Amerikance. Koji?

& Nbsp;