Pas je neočekivano i jezivo počeo zavijati. Ja sa, koliko me noge nose, potrčao ka krilu na prvom katu gdje je noćivao Rex. Pas je ukočeno stajao, kao opčinjen zureći u bijeli oblačak, koji je visio iznad njega neprestano mijenjajući oblik. ‘To sam ja, Jekaterina Prokofjevna’, jasno je uhvatila moja svijest. Naše poznanstvo, ako se može tako nazvati kontakt sa nevidljivim nekim ili nečim, počelo je 1996. godine, kada sam se prvi put našao na ruševinama onoga što je nekada predstavljalo veličanstveni dvorac koji je pripadao mom pretku knezu Vječeslavu Aleksandroviču Meščerskom.
Dvorac je sagradio arhitekt Matvej Kozakov, po projektu Vasilija bazenima. Miniran je 1940. godine. Od tog vremena u ruševinama se naselila – velika tajna. Ponekad navečer, odande se čuju jasni zvuci klavira. Ali, je li sve bilo tako bezazleno? Junačina koji se prihvatio da čuva ono što je čudom ostalo čitavo, i starinski park, pobjegao je poslije nekoliko dana. Njega je pratio nečiji pogled, koji kao da mu je probadao leđa, čulo se nakašljavanje i koraci, a okolo njega – nikoga. Pošto je trezveno zaključio da mu je još rano umrijeti od infarkta, stražar je odstupio, ne zahtijevajući nikakvu nadohnadu.
Sa ‘nečim’ sam se sreo tek što sam prekoračio prag veleposedničke kuće. Probivši se kroz gomile smeća do jednog krila, našao sam se pred zatvorenim vratima koja su očigledno vodila u podrum. Iznenada, vrata su se otvorila. Gusta pomrčina zapahnula me je vlagom i truleži. Podišla su me trnci i osjetio sam na sebi nečiji uporni pogled iz mraka podzemlja. ‘Nisam tuđinac. Ja sam nasljednik drevnog roda ‘- zazvučalo mi je uglavi. Čudno, ali to je pomoglo. Nešto kao da je ustuknulo u mrkli mrak.
Što me je natjeralo da dolazim ovako? Po zanimanju sam raketni inženjer. Živio sam s obitelji u drugom gradu, daleko od Moskve. I jednom – to je bilo nešto kao iznenadni blesak – postao sam svjestan da moram otputujem u Alabino, da obnovim obiteljsko imanje. Otada, okolnosti su me uporno vodile ka ovom mjestu. I evo me na zgarištu kuće koja je nakada plijenila svojom ljepotom. Zasukao sam rukave i prihvatio se obnavljanja sjeveroistočnog krila, kako bih ga osposobio za stanovanje. Mještani su me promatrali s velikim zanimanjem. Od njih sam i čuo priču o klaviru i čuvaru. Nisam imao osnova da im ne vjerujem. Od dana kada sam stigao ‘nešto’ me je u stopu pratilo. Čuo sam korake, nakašljavanje i disanje. Daske su padale same od sebe, rušili se prozorski okviri. Koliko puta sam samo jurio čuvši tresak – ali nikoga! Nikad nikoga! Nisam više osjećao onaj paralizirajući strah kao pri našem prvom susretu. Ovom duhu – osjećao sam to – bila je suprotstavljena jedna druga, iako nevidljiva, a ono sigurno obrambena sila dvadeset pet pokoljenja mojih predaka. Po predanju, utemeljitelji našeg roda bili su ‘zastupnici s neba’. Mnogi su u našem rodu bili vidoviti. Kneginja Sofija Vasiljevna Meščerska isceljivali je dodirom dlanova naizgled neizlječive bolesti. Izgleda da sam i ja naslijedio dar komunikacije s nevidljivim svijetom. Priviđenja ne razgovaraju sa slučajnim ljudima. ‘Jekaterina Prokofjevna’ je vrlo odlučno ispraćala nezvane goste. Prvog dana boravka odbratio sam pozornost na dogradnju uza zid dvorca. ‘Uskoro će izgoriti’ – iskrsla mi je misao. Tako se i dogodilo. Pošto je planula u ponoć, dogradnja je izgorjela, dok su potpuno bespomoćni vatrogasci, kao paralizirani, promatrali kako plamen vrši svoj posao.
Došlo je vrijeme kada sam u obnovljenu kuću sa priviđenjem, doveo svoju ženu, djecu i psa. Ispočetka su djeca, osobito navečer, bila obuzeta neobjašnjivim užasom. Pa i meni je, moram priznati, s vremena na vrijeme zastajalo srce! ‘Jekaterina Prokofjevna’ je sebi dozvoljavala vrlo ekstravagantne šale. Uoči događaja s Rexom, čisteći jednu baru pronašao sam gomilu polutrulih mokrih panjeva. Palo mi je napamet da naslažem drva u rusku peć kako bi se osušila prirodnom ventilacijom. Ovu peć još nijednom nisam ložio. Ali osjetio sam da vuče i odlučio sam pokušati. Sljedećeg dana, u prolazu, pipnuo sam panjeve. Iz njih, kao iz spužve, cijedila se prljava tekućina. Oko ponoći osjetio sam miris čađe. Požar – promakla mi je misao kroz glavu. Mlaz dima dio je u hodniku i izlazio je iz sobe gdje su se sušila drva. Otvorio sam vrata i ukočio se. Modri ​​plamen je, uz brujanje, proždirao mokro trunje. Prizor je plašio svojom iracionalnošću.
Zaključili smo da je netko htio podmetnuti požar i pretražili smo cijelo krilo. Ali, vrata i prozori bili su čvrsto zatvoreni iznutra. A sljedeće večeri ‘Jekaterina Prokofjevna’ smrtno je uplašila psa i po prvi put se predstavila imenom. Ne znam kako bi se završilo poznanstvo sa priviđenjem da iza njenog obraćanja meni, moja svijest nije ulovila još jedan glas – muški, zapovjednički, koji je rekao: ‘Ti si potomak Širinov. Ti si njen gospodar. Pitaj je gdje je sakrila dragocjenosti!
Ja sam joj u mislima postavio ovo pitanje. Ali oblačić je zašištao, zatreperio i nestao. Poslije mi je sveptenik rekao da priviđenja ne mogu reći i da se boje pitanja koja se odnose na glavnu tajnu. Eto što je ‘Jekaterina Prokofjevna’ tako brižljivo čuvala – tajno blago. Možda je to bilo zlato. Baš ono privlači duše ljudi koj su mu posvetili svoj život, a naročito se to odnosi na okorjele duše, koje se kao tamna sjena vraćaju skrivenom blagu i ne nalaze mira u strahu da će ga netko pronaći. Savjetovali su mi da održim opelo i da se krilo poškropi svetom vodom. Tako sam i učinio. Košmari koji su mučili djecu su nestali.
Što se mene tiče, ostavio sam nedirnuta omiljena mjesta obitavanja priviđenja i osjećam da mi je ono zbog ovoga zahvalno. Točno znam da ono mora ispuniti neku važnu misiju, za koju vrijeme još nije došlo.