“Ima nas, što smo sretni, što smo odgajatelji.

Blagoslivljamo onaj čas, kada smo postali učitelji.

Sretni smo, jer nosimo sreću u sebi! ”

(Davorin Trstenjak)

Ima i danas pravih roditelja i pravih učitelja, iako se u medijima i crnim kronikama više potencira na onima, koji se i pored želje da drugima pomognu, nisu dobro snašli u ovim ulogama.

Zašto potreba da se pomogne djetetu nije dovoljna?

U procesu obrazovanja i odgoja bilo obiteljskog ili školskog sustava, česte su pojave izljeva negativnih emocija s obje strane. Učitelj ili roditelj koji nije razriješio svoje emotivne probleme vezane za odnos roditelj – dijete, odrasli – dijete, autoritet – učenik, prenosi svoje predloške reagiranja u svaku situaciju koja aktivira dati obrazac.

Mišljenja tipa: “Nitko meni ne smije se suprotstavlja”, “Nitko ne smije vrijeđa moju inteligenciju”, “Djeca moraju me slušaju, jer ja znam što je za njih dobro”, “Moja riječ mora biti posljednja” – laki su okidači sukoba u odgojnom procesu.

Potrebna i dovoljna odrasla osoba

Ono što sa svojim roditeljima ili autoritetima nisu razriješile odrasle osobe, nastavnici ili roditelji, prenosi se u odnose među kolegama i odnose s učenicima ili vlastitom djecom. Često ljudi sebi obećavaju, uslijed lošeg osobnog iskustva, da se nikada neće ponašati kao njihovi roditelji ili njihovi učitelji. Kao po pravilu, ponavlja se skripta naučenog ponašanja. Ponekada se ode iu drugu krajnost, pa se uzgajaju liberalni odnosi, demokratsko odgoj, odnosno nisu više roditelji i učitelji, već drugari svojoj i tuđoj djeci.

Da bi odrasli mogli pomoći djeci u svladavanju njihovih razvojnih potreba, neophodno je da budu zrele, odrasle osobe. Drugova, braće, sestara i vršnjačkih skupina će uvijek biti, ali roditelja ima malo. Jedna je majka i jedan je otac u procesu formiranja ličnosti djeteta. Ako ih ima više ili netko od njih nedostaje, onda je na onima koji preuzimaju takve uloge odgovornost da urade sve potrebno i dovoljno da se ličnost djeteta razvije u odraslu individuu, bez trauma. A to nije mali posao. Teško da ga neki “drugar” može ispravno odraditi.

Dovoljno je da dijete ima nekoga tko će mu u ranoj dobi osigurati da može preživjeti, ali mu je isto toliko potrebno da za uzore ima odrasle koji će ga naučiti kako obraditi svoje emocije, kako mentalizuje, kako neutralizirati agresivne energije, kako da se smiri, i uz to, da ga razumije, pruži mu podršku i utjehu u osjetljivim situacijama. Ako, i samo ako, je roditelj stvarno odrasla osoba, dijete ima pozitivan vjetar u leđa!

Tako i učitelj, koji nije odrastao u potpunosti, u učionici iživljava svoje komplekse i daje loš primjer djeci. “Ne narasteš velik i jak da ti se drugi dive, nego da se oni mali i slabi mogu nasloniti na tebe.”

Očekivanja i uvjerenja odgojitelja

Nastavnici se u učionici često suočavaju sa situacijama u kojima su njihova očekivanja osujećena.

1. Bilo da su imali zahtjev prema sebi- da održe disciplinu u odjelu na zavidnoj razini, da održe sliku o sebi na zavidnoj razini po svaku cijenu, da ni moraju uvijek imaju spreman odgovor na svako postavljeno pitanje, ili da nikada ne smiju dozvole sebi da netko pomisli da su ispali “glupi” ili “ludi” …

2. Bilo da su imali zahtjev prema drugima – da su učenici tog dana spremni za usmeno propitivanje, da ih učenici ne lažu, da se učenici ne sukobljavaju među sobom, da se uvijek prema njima odnose s poštovanjem, da su kolege spremne na suradnju, da drugi predviđaju njihova očekivanja i potrebe …

3. Bilo da su imali zahtjeve prema uvjetima života – kao kada u školi nema kreda, ne rade sve žarulje ili kada vide svoj platni izvješće, kada je vani nizak tlak, pada kiša ili su dugo čekali na prijevoz pri dolasku na posao …

Svaki od ova tri zahtjeva uključuje neko “moranje” – učenici bi morali biti disciplinirani, morali bi redovito uče, morali bi da se ne koriste lažima, kolege bi morale biti saradljive, škola bi morala osigurati optimalne uvjete za rad, a plaća bi morala prati naše prohtjeve!

nezdrave emocije

Kada polazimo sa zahtjevom u nama se javljaju nezdrave emocije – bijes, povrijeđenost, krivnja, stid, zavist, ljubomora, depresija, anksioznost. Suprotno uvriježenom mišljenju događaji aktiviraju u nama emocije, ipak aktivaciona situacija poziva naša uvjerenja!

Ovisno o uvjerenja u nama rađaju se određene emocije, zdrave ili nezdrave. Uvjerenje oblika – “Ovakva galama ne smije se događa u mojoj učionici, na mom času, a ako se, ne daj Bože, dogodi, to je užasno i ja to ne mogu podnijeti” – jeste iracionalno.

Ispitajmo njegovu reacionalnost, da to i dokažemo:

1. Da li je realno očekivati ​​da učenici u pubertetu nemaju agresije u sebi i da među njima ne dolazi do sukoba?

2. Da li je logično da to očekujem?

3. Da li postoji neki zakon u prirodi koji kaže da do konflikata među djecom ne smije doći?

Odgovor na sva tri pitanja je – ne! Pa ako je tako i kod vas, odgajatelja, uspjeli smo dokazati da je uvjerenje bilo iracionalno i uspješno smo ga osporili!

“Ako hoćeš biti dobar učitelj, moraš se ponašati kao otac!” (Komenski)

Slično se mogu provjeravati i zahtjevi prema vlastitoj djeci – Da li dijete mora biti narcistički produžetak roditelja? Da li mora izabrati profesiju za koju mislim da je za njega idealna? Da li mora baviti svim aktivnostima koja su meni u djetinjstvu bila zabranjivana? Da li mora znati što mu roditelj misli kada ga poprijeko pogleda?

Provjera uvjerenja

Ako želite lakše i brže provjeravate svoje misli samo zapitajte sebe – “Da li ja imam koristi od ovakvog uvjerenja?”. Ukoliko je već ovdje odgovor negativan, odmah mijenjajte uvjerenje u racionalno!

Iracionalna uvjerenja u sebi sadrže zahtjeve, užasavanje, nepodnošenje, neprihvaćanje sebe, drugih, uvjeta života, globalno vrednovanje i etiketiranje. Ono sadrži u sebi “mora”, “ne smije”, ideju da je nešto “užasno”, “nepodnošljivo”, i da je nešto “grozno” ili “omalovaženi”, bilo da smo to mi, drugi ljudi ili cijeli svijet.

Iracionalna uvjerenja su u neskladu s realnošću, nelogična i nepragmatična. Racionalno uvjerenje neće sadržavati zahtjev već želju – “Ja želim da se učenici ne tuku na mojim satovima, ali ako se to i dogodi, to nije katastrofa i ja imam dovoljno kompetencija da s takvom situacijom izađem na kraj!”.

Oslobodite sebe od nezdravih emocija! Dobra vijest je što prolaskom kroz tri gore navedena pitanja možemo osporiti svako iracionalno uvjerenje, zamijeniti ga racionalnim transformisanjem zahtjeva u želje, i kao rezultat osjećati zdrave emocije!

Da ne bude zabune, zdrava emocija je i ljutnja. Ipak, i najveći stupanj ljutnje nije tako opasan kao najmanji stupanj bijesa. Sa ljutnjom, za razliku od bijesa, imate mogućnost za akciju i ponovno uspostavljanje kontakta, ne opažate situaciju kao bezizlaznu. I učitelja i učenicima će biti mnogo bolje ako se “samo” ljute. Promijenimo li misli, promijenit ćemo i emocije i ponašanje!

racionalna uvjerenja

Primjeri racionalnih uvjerenja bi bili:

1. “Ja želim biti smirena u svakom sukobu, a ako to nije slučaj, to nije ništa strašno, nije katastrofa i ja to mogu podnijeti.”

2. “Ja želim da se drugi / učenici / kolege obraćaju meni s poštovanjem, poslušaju moje savjete ako im ih dobronamjerno dam, ali ako to nije slučaj, to nije ništa strašno, nije katastrofa i ja to mogu podnijeti.”

3. “Ja želim da moji uvjeti života / rada budu na razini koji smatram ugodnim za sebe, ali ako to nije slučaj, to nije katastrofa, i ja to mogu podnijeti. Mogu i da se trudim da te uvjete još više poboljšam, koliko je u mojoj moći. ”

promjena uvjerenja

Zamjena iracionalnih uvjerenja racionalnim postiže se najprije tako što se svako “mora” pretvara u želju, zatim, svako užasno u loše, nepodnošljivo u teško, a globalno obezvređivanje u kritiku konkretne misli, djela, ponašanja.

Mi imamo mogućnost da promijenimo uvjerenja i da tako osjetimo i druge zdrave emocije – zabrinutost umjesto anksioznosti, tugu umjesto depresije, kajanje umjesto krivnje, žaljenje umjesto povrijeđenosti, razočaranje umjesto stida, zdravu ljubomoru umjesto nezdrave i zdravu zavist umjesto nezdrave zavisti.

Zapamtite da događaj nikada ne aktivira emociju, i da smo za osjećaje najviše odgovorni mi sami. Tome možemo naučiti i učenike i djecu. Evo nečeg što bi oni mogli prakticirati, da ne bi došlo do povećanja bijesa i anksioznosti zbog ocijena.

Iz početnog uvjerenja koje stvara mnogo straha i pritiska – “Ja moram biti odličan đak, ako to nisam to je užasno i ja to ne mogu podnijeti !!!” – promjenom u realnije – “Ja želim biti odličan đak, a ako to nisam to nije užasno i ja sam i dalje dobra osoba. Imam mogućnost da se tijekom školovanja više trudim i ostvarim bolje rezultate. ” – dolazi do promjene osjećaja i oni imaju više mogućnosti za akciju i popravljanje uspjeha.

Najbitnije je da dijete osjeća da vrijedi bez obzira na uspjeh u školi i da pad u ocjenama ne znači da ne zaslužuje ljubav roditelja i odgojitelja. Ako u uvjerenju da mora biti dobar đak, kao uvjet da bi ga voljeli roditelji, teško će zahtjeve transformirati u želje.

Ako osoba želi promjene, mora dugo i ustrajno ponavljati racionalna uvjerenja, u slučajevima kada su ona iracionalna već automatizirana. Neophodno je ponavljati ih u situacijama koje su okidači za nezdrave emocije!

Najlakša provjera su simptomi – simptomi mogu ukazati je li emocija zdrava ili ne. Jači simptomi i veći stupanj onesposobljenosti su pokazatelj nezdrave emocije.

promjena

Nekada su problemi zbog kojih pucamo pred izazovima u odgoju djece dublji od uvjerenja. Ako osoba ima nerazrešene sukobe sa svojim roditeljima, ako je žrtva zlostavljanja, maltretiranja, psihičkog uznemiravanja, a nije radila na tim problemima kroz neki liječeći odnos ili psihoterapiju, lako će se u situacijama nabijenim stresom aktivirati emocije povrijeđenosti, tuge, bijesa … U ovakvim slučajevima vježbanje racionalnih uvjerenja pomaže samo na površnom nivou, dok osoba drži svjesno kontrolu.

Međutim, ako je učenik ili dijete podsjeti na roditelja, nasilnika, osobu koja predstavlja njenu “sjenu” ili koju ona iz bilo kojeg razloga “ne može podnijeti” aktivirat će se nezdrave emocije. Osjećaj inferiornosti, bezvrijednosti, koji je možda postojao u djetinjstvu, projektira se u nove situacije. Isto vrijedi iu obrnutom odnosu, kada vaspitač podsjeti dijete, nekim stavom, osobinom ili reakcijom na kritikujućeg roditelja s kojim dijete ne nalazi način da dođe do razumijevanja.

lijek

“Poštovanje samoga sebe i pravo osjećanje autoriteta usko su srasle sestre blizanke” (Keršterštajner)

Rad na sebi, izgradnja samopoštovanja, samopouzdanja je jedini put za sve roditelje i odgajatelje koji žele pomoći djeci. Vaspitač mora poštivati ​​sebe, da bi bio poštovan. “Samopoštovanje donosi bodove ugledu samo ako nije samohvalisanje.”

Kako kaže dr. Žika Marković – “Dobro je da još uvijek postoje nastavnici – odgajatelji koji zrače i na kraju radnog vijeka i života, i da su njihovi zrake i toplina trajni i djeluju kroz život u cjelini.”

“Čovjek s rastom stane, kada učiti prestane”

Svjesni smo promjena u društvu i da se cjeloživotno učenje danas podrazumijeva, ali većini još uvijek nekako predstavlja teret učenje o emocijama, mentalizacija, neutralizaciji … Učenje od roditelja, učitelja, mentora, trenera, učenje na tuđim i na vlastitim pogreškama, važno je isto koliko i specijalizovanje u određenoj profesionalnoj oblasti.

I nastavnici i roditelji uče kroz cijeli život da bi unaprijedili sebe, uče i od djece, uče iz odnosa … Mogu spoznaju problem u osobnom razvoju iz sukoba koji sa djecom nastane i da onda na njemu rade, kako ne bi prenosili “grešku” na naredne generacije. Imamo slobodu da biramo hoćemo li repetitivno ponavljati greške iz prošlosti ili napraviti skok.

Nije loše poslušati savjete starijih i mudrijih, ali i podjednako raditi na osvješćivanju svojih mehanizama kroz dolaženje do vlastitih uvida i zaključaka iz odnosa u koje stupamo, kako u radu s djecom, tako i pri vaspitavanju svojih vlastitih potomaka.