“Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne,

pa svaka sumnja ima pravo na život.

I moja i tvoja. Jer ti možda misliš o meni što je

samo za tebe istina, što je samo za tebe moja krivica,

jer te nitko ne razuvjerava, a ja mogu da ti pripišem

zlu namjeru, a to nije dobro (…). ”

(Magla i mjesečina) Mehmed Meša Selimović

Često se iznenadimo reakcijama osoba s kojim dolazimo u kontakt, znamo da ih ničim nismo izazvali, a oni u nama vide neku prijetnju, izbjegavaju nas ili, primjerice, napadaju bez razloga ili optužuju za nešto. Možda i mi sami vidimo druge osobe kao agresivne, neprijateljski raspoložene, prijeteće.

Nevolja je kada je to samo naše viđenje bez potvrde u realnosti. Kada je naša percepcija pogrešna, te bez potvrde sudimo o drugima. Možemo ćutimo o tome, ali da ipak u sebi jako osjećamo da drugi imaju neprijateljske namjere prema nama. Događa se da i nas netko idealizira pa nas vidi samo kao dobre, i time nam ne dozvoljava da pogriješimo, i čak daje zabranu na pogrešku.

Zašto nas drugi ne vide onakve kakvi smo zapravo?

Projekcija je mehanizam obrane koji ljudi najčešće koriste. Kada nisu u stanju podnijeti neku svoju osobinu, neku težnju ili sklonost, kada je ona neprihvatljiva za njihov ego, oni je pripišu drugoj osobi.

U blažoj formi ona ne mora dovesti do značajnog izobličavanja realnosti. Ali kada su porivi jaki, a mi ih doživljavamo kao prijetnju našoj psihi, moramo ih izbaciti van. “Oni mene mrze”, “Svi hoće samo da me odvedu u krevet”, “Kakvi su zelenaši, samo na novac misle …”.

Projekcija zapošljava nesvjesni dio ega, pripisuje naše težnje koje ne možemo prihvatiti drugoj osobi, i tako ulazi u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Osnovni cilj projekcije je narcistička zaštita, odnosno zaštita naše slike o sebi.

Može se javiti kod psihotičnih stanja ali i kod svakodnevnih neuroza. Kada nešto što je u nama doživljavamo kao ugrožavajuće i prijeteće, bolje nam je ako to isto izbacimo van i prilepimo drugima, jer nam je tako lakše ga kontroliramo, izvan nas je i već se smanjuje opasnost.

Čak i kada sebe vide kao manje vrijednog, kao lošeg, ljudi prave grešku izbacujući dobro iz sebe i prilepljujuci ga drugim ljudima, jer i drugi tako postaju parcijalni i ne cjeloviti objekti, idealizirane figure. Time oduzimaju i sebi i drugima razna prava, ali i ono najvažnije “biti čovjek”!

Kada se projekcija javlja?

Ako osobu opsjedaju razni strahovi, ako ima paranoidnu strukturu ličnosti, ona koristi projekciju kao mehanizam obrane da bi se zaštitila. Strahovi u njoj su previše jaki da bi ih mogla izdržati, zato prebacuje na druge ljude, vjeruje da oni hoće da je napadnu, da imaju nešto protiv nje, da joj smještaju “radnje”.

Kada je opasnost u drugoj osobi, može se i kontrolirati! Tako što se bježi od drugih osoba, sklanja se iz javnosti, ne izlazi iz kuće, ne šeta ulicama, smanjuje mogućnost da će se “to nešto loše” dogoditi.

Ako dolazimo u kontakt sa paranoidnom osobom može se dogoditi da ona od nas počne zazire, iako mi nismo svjesni zbog čega. Ne vidi nas, već vidi projekciju svog straha! Ako sruši granice između sebe i druge osobe, ona ima dojam da može “uđe u glavu” druge osobe, pročita joj misli i time se zaštiti unaprijed!

Ipak, tada može i da se plaši da će njoj druga osoba “upasti u glavu” i pročitati njezine namjere. Zato i mora se krije i da se sklanja. Kada dva čovjeka, s paranoidnom strukturom, silom prilika moraju surađivati, oni u svojim glavama imaju različite nerealne priče o zavjerama koje druga osoba sprema.

O tim zavjerama oni mogu pričati ostalim suradnicima, ali se ta dva paranoičari međusobno nikada neće sukobiti u stvarnosti i raspravljati o svojim strahovima otvoreno. Zbog velikog, izmišljenog, straha trudit će se smanje komunikaciju na minimum, da ne bi došlo do suočavanja.

Osobe koje ne doživljavaju svijet cjelovito i vide ga samo bijelo ili samo crno, neće tolerirati suprotna osjećanja i isprojektovaće ih “van”, na drugoga.

Ako svijet i život u njihovoj idealnoj zamišljenoj predstavi dobar, bez napetosti, bez trzavica, bez sukoba, miran, spokojan, bez nesreća, bolesti, straha, neuspjeha, kao “raj na zemlji”, tada će svaki nagovještaj talasanja, suprotstavljenih mišljenja, poremećene ravnoteže u njihovoj bližoj okolici biti simbol rušenja njihove slike o životu.

Kada se slika raspada, ostaju komadići koji se nemaju čime zalijepiti. Ružni i lijepi događaji koji sačinjavaju život svakog čovjeka, za njih ne mogu stajati zajedno, niti se mogu prožimati! Tako zbog narušene slike narasta anksioznost!

“Ljepilo psihe” ili sposobnost koju nazivamo cjelovitost objekta je ono što pomaže da se iu nesrećama vidi smisao, da se shvati čovjek koji ima slabu kontrolu svojih impulsa ili da se posao prihvati i radi s ljubavlju, iako je ponekada teško i iako zahtjeva odlaganje zadovoljavanja našeg hedonizma. Ako smo svjesni da smo svi i dobri i loši istovremeno i da nitko nije ni samo dobar ni samo loš, da svi imamo i vrline i mane, naš “ljepilo psihe radi svoj posao”.

Međutim, što je veći stupanj cijepanja i fragmentisanju, osoba će osjećati više prijetnje na sam nagovještaj “lošeg” u svojoj okolini.

Tako će učitelj, kao autoritativna figura, malom đaku biti simbol strogog ograničavajućeg oca. Koliko god se učitelj trudio i bio suosjećajan, dijete kreće iz svoje pozicije i može dugo osjeća strah, ima tremu, i plaši se bez potrebe.

Ako netko cepa sliku o realnosti, u trenutku kada doživljava sebe kao samo dobrog, a njegove agresivne i nedozvoljene energije moraju negdje da se ispolje, netko u njegovoj okolici će sigurno dobiti etiketu lošeg, najgoreg i najcrnjeg: bilo političari, vlast, komšija, kolega ili drug.

Osoba koja ima homoseksualne sklonosti koje sebi ne smije priznati, snažno će mrziti one koji se tako opredjeljuju, i vidjet homoseksualne težnje i tamo gdje ih realno baš i nema. Na svaku naznaku ženskih osobina u muškoj osobi pripisivaće joj da “voli dječake”, “šminka se”, “licka se” i slično.

Na našem području naročito, jer “takav nije pravi Balkanac”. Ako ima promiskuitetne želje i potrebe koje ne smije sebi dopustiti, sve druge žene će biti “kurve”, zavodnice, njihov način oblačenja će ih iritirati, iako te osobe na koje je isprojektovano ovakav sadržaj mogu biti potpuno moralne i pristojne.

Projektiranje “Narcisa”

Osobe narcističkih osobina ličnosti, popularni “narcisi”, nude drugima divljenje na početku veze ili prilikom uspostavljanja kontakta, a pri tom očekuju istu količinu divljenja i obožavanja za uzvrat: “Ovo što ti ja radim i dajem sada, očekujem da ti meni radiš istom mjerom , ai trostruko! ”

Ako se dogodi da osoba s kojom stupaju u kontakt ne želi se ogleda u njihovim narcističkim potrebama, ne nudi im salve oduševljenja njihovom pojavom i osobnošću, oni neće dobiti potrebnu dozu podrške kojom održavaju idealizovanu sliku o sebi.

Tada će morati suočiti s negativnim osobinama svoje osobnosti, manama i nedostacima. Oni su se žestoko potrudili da izgrade tu grandioznu predstavu o sebi kao najvažnijoj, neponovljivoj, najpametnijoj, najljepšoj osobi kojoj bi svi trebali se diviti!

Kada je narušena slika koju o sebi imaju, ostaje im osjećaj inferiornosti koji oni ne mogu podnijeti! Ostaje: “Ja ne vrijedim!” Ako sebi dozvole sučeljavanje s tim mišljenjem o sebi, upast će u depresivnu poziciju.

Zato je češći slučaj da sve negativno izbacuju iz sebe na osobu od koje nisu dobili očekivano divljenje da bi spasili od nezdravog osjećaje depresije. Kada ocjeni drugu osobu kao lošu, narcis postaje ponovno dobar!

Isprojektovao je negativno iz sebe u drugog i vratio je sliku o sebi koje se drži! Može okrene svoju agresiju ka toj osobi, jer ne može podnijeti negativne osjećaje koja osjeća zbog svoje nesavršenosti s kojom se suočena u kontaktu s tom osobom.

U bijesu kaže: “Ona ružna alapača će o meni nešto pričati ?!”, “Bolje bi joj bilo da pogleda svoj život, kakva su joj djeca neodgojena, muž totalni promašaj, a mene je našla da ogovara!”. Može se dogoditi i da netko namjerno neće da se divi narcisoidnoj osobi, jer joj nesvjesno zavidi na svemu onome što ona sebi dozvoljava.

U suštini, ova osoba može imati potrebu da se ponaša isto kao taj narcis, odnosno da je pasivan narcis, ali je njegova želja davno potisnuta nakon donesene odluke da takvo ponašanje nije prihvatljivo, jer nije naišlo na odobravanje, roditelja primjerice.

Roditelj narcis, da bi održao sliku grandioznog sebe projicira svoj “jadni osjećaj sebe” u svoje dijete: “Ja sam najljepši, najbolji, najpametniji, najsposobniji, a ti jadan ne znaš se snaći! Eee … da sam ja na tvom mjestu, što ja sve mogu u ovim godinama .. a ti ništa … “.

Dijete narcisa, kao reakciju na ovakvo ponašanje roditelja, sebe stavlja u depresivnu poziciju: “Ja sam jadan, loš, lijen i nikada mi ne može biti bolje, nikada neću biti tako sposoban, jak, lijep, pametan kao moj otac / moja majka! “.

Sve loše se prihvaća, a dobro projicira u roditelja narcisa. Ovakva odluka se donosi u ranom djetinjstvu, ali se pri njoj ostaje iu kasnijem mladenačkom dobu, sve dok tjedna sazrijevanja ovakva mlada osoba ne pronađe put do samopouzdanja uz pomoć samoanalize ili pomoći neke liječeći osobe ili terapeuta.

Projektiranje na trećeg!

Kada osoba istovremeno i voli i mrzi svog partnera i pritom ima dojam da tu nešto nije u redu, da se prema voljenoj osobi ne smije osjećati ništa loše, jer ona mora biti i ostati idealna. Nije u stanju tolerirati suprotstavljena osjećanja, da prihvati partnera kao cjelovitu osobu.

Nespokojstvo će morati nekako umiriti ako želi ostati u mirnoj, stabilnoj vezi. Pozitivna osjećanja uputiće svom partneru, a sve negativne osjećaje koja u njoj pobuđuje voljena osoba izbacit van, isprojektovaće ih na druge osobe, pripisaće negativne osobine drugima.

Tada upada u neku od shema tipa: “Oni nama zavide”, “Ljubomorni su na nas”, “Hoće da rasture našu vezu”, “Napadaju nas bez razloga”, ovisno o tome da li izbacuje bijes, ljubomoru, zavist, povrijeđenost … Ona ne dozvoljava sebi da osjeća ljubomoru, agresiju, zavist …

Osobe koje su potisnule negativne osjećaje upućena roditeljima, jer im njihove moralne norme ne dozvoljavaju da se “mati” i “tata” mrze, imaju potrebu da nađu treći “objekt” na koga će vršiti projekcije. Ako bijes prema nekom od roditelja nagomilan, oni će kao tempirana bomba prasnuti u neprikladnoj situaciji, na naznaku neslaganja ili konflikta s trećom osobom.

Najčešće to nije bilo koja osoba, već ona koja ih zbog nečega podsjeća na roditeljske figure i time potiče, nesvjesno i ne namjerno, ovakvu reakciju. Tada oni kao “dobri” moraju trpjeti druge “loše”, sve dok im ne prekipi! Ono što nije dozvoljeno sa roditeljima, prokuljaće tamo gdje može. U ovakvom sukobu oni pokušavaju razriješiti situaciju sa roditeljima naravno bezuspješno. Ponavljaju ovakve situacije kako bi ovladali njom, ali bez uspjeha, jer je u korijenu ne priznavanje.

Ako ne ulaze u konflikte, tenzija će se skupljati u njima, a može pokrenuti i neka psihosomatska oboljenja ukoliko nije mentalizovana, odnosno u slučaju da ne znaju što osjećaju, samo znaju da im je loše. Događa se da, kada više ne mogu podnijeti tenziju, eksplodiraju potpuno neprimjereno u nebitnim situacijama: zbog gužve u prometu, zbog kazne za pogrešno parkiranje, zato što je upravo počela padati kiša i slično … Izbacuju negativno na trećeg, nedužnog au osnovi kao lošeg nesvjesno vide ili sebe ili svoje roditelje. Teško im je podnijeti takve osjećaje, te ih izbacuju iz sebe i kače na drugog loše etikete.

Pogledajte, oslušnite, pomirišite osobu ispred vas!

Osoba s kojom stupamo u kontakt svojim držanjem, gestikulacijom, govorom, tjelesnim mirisima, odaje sebe i stanje u kojem se nalazi, isto tako kao i mi. Nekada se čvrsto držimo da se ne primijeti da smo se uplašili, postidjeli, da smo tužni ili da osjećamo ljubav prema nekome. Ipak, skriveni signali nas sve odaju.

Crvenilo lica, svi znamo, ukazuje na stid ili uzbuđenje, ubrzan puls na strah, izbačena donja usna otkriva tugu, prekrižene noge zatvorenost, prekriženi članci submisivnost, kažiprst koji dodiruje predio ispod uha nesigurnost ili neodlučnost, dodirivanje vrha nosa ukazuje na laganje …

Tako, prije no što isprojektuje nešto iz sebe na sugovornika, otvorimo širom oči i uši, poslušajmo šta njegove riječi točno kazuju, pogledajmo kakav je njegov stav, što nam govor njegovog tijela poručuje. Edukacija o neverbalnoj komunikaciji ovdje nam može biti od velike pomoći.

Također, i prihvaćanje da smo svi mi cjelovita ljudska bića, ni anđeli, niti đavoli.

A kada netko u nas isprojektuje neke svoje bubice, imamo puno pravo da to ne prihvatimo, da i dalje ostanemo u tom odnosu s porukom: “Ja tebe volim takvog kakav si, i ne prihvaćam da igram igru!”