Za obračun sa DRAKE mora se naći najbliža vodenica, jer se on uvijek nalazi pored nje. A prizivanje drugih demona bilo za borbu protiv tuđih vradžbina, ili kao apel u pomoć, izvodi se ritualno na raskršćima. Jer, raskrsnica je od pamtivijeka mjesto na kome se nešto koncentrira i potom ponovno razgranava. Većina puteva u Timočkoj krajini trasirana je tisućama godinama unazad i kasnije je samo savremeno opremljena. Timočani znaju da su današnjim modernim prometnicama nekada volovi vukli kola rimskih legionara, Ilira i Slavena. I još uvijek je u narodu živ običaj da se od samoubojica ne opraštaju na organiziranom groblju već na raskrižjima.
Kod Vlaha se i danas, svaka posmrtna pratnja koja stigne na raskrižje zaustavlja. Kovčeg se spusti i pop zastane. Tako se odaje počast davnim precima. Ali kako mnogi Vlasi tumače, ovaj običaj služi i za zbunjivanje pokojnika. Ukoliko se ne daj Bože povampiri neće znati da se vrati kući. Znajući sve to, raskrsnicom se kao kultnim mjestom za uspješno “mađijanje”, služe i profesionalci ali i običan svijet. Ona je prebivalište mnogih magijskih moći, bilo da se tu nešto ostavi ili se sa nje pokupi. Otuda i mnoga praznovjerja vezana uz nju.

Prva opasnost vreba već kada se neoprezno, kroz centar, presiječe raskrižje puteva. To nikada ne treba činiti, jer na raskrsnice mnogi bacaju predmete u koje sami pokušavaju umetnu svoju nesreću, nadajući se da će ona prijeći na druge koji ih slučajno nađu i pokupe. U tu se svrhu, naravno, najčešće ostavlja ono čemu ljudi teško odolijevaju – zlato ili novac. I dok se sa zlatom riskira, jer ono teško gubi svoja dobra zračenja koje nosi iz utrobe zemlje, novac je pravi rekvizit za prenošenje nesreće.

U Timočkoj krajini mnogi vjeruju da tako mogu izliječiti svoje bolesti poput kožnih osipa, glavobolje i drugih nedaća za koje se teško nalazi uzrok pa i lijek.

Zato tri večeri zaredom protrljaju oboljelo mjesto vrijednom monetom, a potom je ostave na raskrsnici da je netko u svojoj pohlepi pokupi. Pritom ih, kažu, ne grize savjest, jer se osjećaju kao da su svoj lijek nečim platili.

Leteća kletva i vračare za potrebe svojih pacijenata (koje zahtijevaju mnogo truda) koriste raskrižja. Pošto će im za uspjeh biti potrebna sva sila stihijski raspoložene prirode, one biraju doba kada im u kontaktu s njom nitko neće smetati.

Duboku noć kada se krv ledi u žilama od tišine. Pred raskrsnicu se skidaju gole i samo njihov tihi šapat kojim izgovaraju bajalice para sablasni muk. Tako obično mole određene demone da izađu i pomognu da se neutraliziraju tuđe čini ili da se slične odašalje.

Raskrsnice su međutim veliki problem svim ljudima u svijetu. U svakoj religiji one su poznate kao mjesto za prenošenje zla. DŽ. Fraser piše da Bahime koji žive u Ugandi prave kip od ilovače, koji sliči čovjeku. Vjeruju da ako se njime protrlja bolesnik pa se potom kip zakopa na raskrsnici, bolest obavezno prelazi na prvog prolaznika. Ritual izaziva jak strah među ljudima, pa ga je zakon Ugande zabranio, a one koji ga provode kažnjava smrću. Kod Badaga je, piše Fraser, vjerovanje u mogućnost prenošenja zla išlo tako daleko da se mislilo da životinje mogu čak preuzmu i grijehove mrtvih.

Batanci na Sumatri imaju obred “primoravanje kletve odletjeti” To se obično čini sa pticama koje inače nikada ne žive s čovjekom u kući. Upravo se zato nagovještajem velike nesreće smatra kada bilo koja divlja ptica slučajno uleti u kuću. Sa sobom sigurno nosi zlo koje je preneto sa nekog nesretnika, misle oni i zato je hvataju, premažu zejtinom, pa tek onda puste na slobodu.

Ni stara Europa nije bila imuna od sličnih avantura. Tako je sačuvan zapis iz suda koji je proglasio vješticom i kaznio izvjesnu Agnes Samson, jer je izliječila svog zemljaka Škota Roberta KERS. Kers je obolio od bolesti koje mu je prenio neki vrač iz Damfrisa. Agnusa poznata po svojim moćima preuzela je sve njegove simptome na sebe, mučila se do zore stenjući u strašnim patnjama, a kada ih je nadvladala željela je bolest pomoću odjeće koju je skinula sa sebe, prenese mački. Mačka se međutim iskobeljala, a odjeća je slučajno dotakla Agnesinog susjeda Douglasa. I dok je Kers potpuno ozdravio, Douglas je za par dana iskopneo i umro, Agnes je, kako je već tada vrijeme nalagalo, 1590. godine završila na lomači.