U osam dana umrlo je devet mještana, koje mladih, koje starih, od bolesti koja je trajala samo 24 sata. Svi odreda izjavljivali su na samrtnoj postelji da im je, dok su su spavali, dolazio Blagojević, naslanjao se na njih i davio ih .. “i da zato sada moraju umrijeti”

Najpoznatija tiskovna agencija na svijetu, Reuters, izvijestila je danas da naselje Kisiljevo kod Velikog Gradišta na Dunavu namjerava razvijati turizam zasnovan na posjetama grobu prvog službenog vampira na svijetu, koji je živio i bio proboden poslije smrti glogovim kocem baš u ovom selu!

Evo što se u Kisiljevu dešavalo tada …

Prvi dokumentirani i službeno, od vlasti i liječnika potvrđen slučaj vampirizma, kažu kronike, desio se u Srbiji 1725. godine.

Tih godina, između Požarevačakog i Beogradskog mira, odnosno između 1718. i 1739. godine, i dio Srbije ispod Save I Dunava našao se u sastavu Austrijskog carstva. Između ostalih, taj je predah od turske vlasti imao za posljedicu i birokratskii njemački pedantno vođenje arhiva, jer prije i poslije toga mnogi su događaji zaboravljeni zbog osmanlisjke nonšalantnosti, ako su uopće bili i primjećeni kroz maglu hašiša i isparenja ružinog ulja …

Opis Srbije iz tog doba nimalo nije laskav: “Poslije dugih i krvavih ratova zemlja je ostala pusta, a stanovnici podvljali i nezadovljni novim gospodarima.

Neuko svećenstvo, zauzeto borbom protiv katoličkih misionara, stajalo je nemoćno pred nemoralom i praznovjerjem svoje pastve.

Bigamija i višeženstvo predmet su mnogo brojnih optužaba od strane vlasti “, kaže se u jednom izvještaju, i dodaje:” U to doba padaju i česti slučajevi vampirizma u narodu “!

O ovom posljednjem, bečki “Wiener diarijum” i njemački “Fosiše Zeitung”, u ljeto 1725. godine tiskali su, kao veliku senzaciju, izvješće austrijskog administratora u Velikom Gradištu nadređenima u Beču. Deset tjedana ranije umro je u tamošnjem selu Kisiljevu neki Petar Plogojević (Blagojević) i “sahranjen po Račkom (srpski) običaju”, dakle zakopan.

Ali poslije izvjesnog vremena u osam dana umrlo je devet mještana, koje mladih, koje starih, od bolesti koja je trajala samo 24 sata. Svi odreda izjavljivali su na samrtnoj postelji da im je, dok su su spavali, dolazio Blagojević, naslanjao se na njih i davio ih .. “i da zato sada moraju umrijeti”.

U Kisiljevu nastane strah, Blagojevićeva žena, poslije jedne noći kad joj se umrli muž javio da je pita gdje su mu opanci, pobjegne kod svjih u drugo naselje, a mještani riješe da otvore grob. Obrate se austrijskom predstavniku vlasti za dozvolu (zvao se Frombald) ali on pokuša ih odvratiti, izgovarajući se da za to mora tražiti suglasnost od Beča.

Kad mu Kiseljevčani kažu da će oni grob svakako, i bez njega, otvoriti, ili će se svi iseliti iz svojih kuća, carski provizor pristane, i sa seoskim popom, iza gomile se uputi na groblje gdje je Blagojević deset tjedana ranije bio pokopan.

U Beč je, “slavnoj administraciji”, Frombald javio: “Prvo, nismo osjetili ni najmanje zadah od ovog tijela, niti iz njegovog groba, niti onaj opći mrtvački miris. Tijelo, sem nosa koji je bio malo spljošten, ostalo je potpuno svježe ( “ganz frisch”).

Kosa, brada i nokti mjesto već opalih izrasli su novi. Mjesto stare kože koja je postala svetlobela, pojavljuje se nova svježa koža. Lice, noge i ruke i cijelo tijelo tako su sačuvani da nisu mogli bolji biti ni za života.

U njegovim ustima primijetio sam sa najvećim iznenađenjem malo svježe krvi, koju je po općem kazivanju i mišljenju isisao iz onih koje je umorio.

In summa, bile su sve indicije nađene koje takvi ljudi trebaju imati. Pošto smo ja i pop sve ovi vidjeli, narod je u najvećoj hitnji zaoštrio jedan kolac i njime probio mrtvaca posred srca.

Pri ovom bodenju pojavi se sasvim svježa i crvena krv koja je potekla i na uši i na nos. Poslije su, po običaju za ovakve slučajeve, spalili tijelo i pretvorili ga u pepeo “.

U travnju 1952. godine, akademik dr Tihomir Đorđević, komentirajući ove navode na sjednici Odjela društvenih nauka SANU, primijetit: “Ja bih rekao da se iz cijele sadržine ovog izvještaja vidi da nije sastavljen po onome što je sreski nadređenih vidio, več po vjerovanju seljaka i po njihovom kazivanju. ”

Izgleda da je i sam Fromabald gajio izvjesne sumnje u svom srcu, pa pismo u Beč zavrašava ovako: “Ako slavna administracija nalazi da je ovdje učinjena kakva pogreška, onda molim da se ona ne pripiše meni, već narodu koji je bio izbezumljen od straha … “