Gdje ni (je) bio veliki putnik? Prema jednoj britanskoj istoričarka, ovaj čuveni venecijanski trgovac nikada nije stupio na kinesku teritoriju. Jer kako drugačije objasniti nevjerojatnu činjenicu da Marko Polo u svojim rukopisima ne spominje ni Kineski zid, ni čaj, ni kaligrafiju? Godine 1298. u jednom zatvoru u Đenovi pisac po imnu Rustičeli iz Pise, saslušao je uspomene venecijanskog trgovca i po njegovom diktatu napisao vrlo opsežan ‘Opis Sveta’. Ime ovog putnika bilo je Marko Polo.

On je bio proveo 17 godina u Kini u službi Kublaj – kana, unuka poznatog Džingis – kana. Neprikosnoveni gazda svih mongolskih azijskih kanova, u to doba je kontrolirao čitavu Kinu gdje je zaposlio mnogo svojih agenata.
Marko Polo dospio je u tamnicu, jer je u borbi s Đenovljanima stao na stranu Venecije. Po izdržanoj kazni vratio se u svoj grad s napisanom knjigom, koja ubrzo postaje bestseler, a Marko Polo postaje slavna ličnost.Na slici dolje je ruta kojom je išao Marko Polo.
Danas, iako je originalni rukopis izgubljen, svetom kruži više od 150 kopija, raznog porijekla, s prilično različitim detaljima, mnogim dodavanjima i izostavljanje. Glavne činjenice su ostale: prvo putovanje Nikole i Matea Pola (Markovog oca i ujaka) do Karakoruma, prijestolnice Kublaja – kana, zatim njihov susret sa velikim kanom koji ih je imanovao kršćanskim emisarima i preko njih uputio poruku papi Klementu IV; njihov povratak u Veneciju; drugo putovanje u društvu s mladim Markom; njegovo postavljanje na mjesto upravitelja grada Jangce; misije koje su mu poveravane, opisi mjesta u koja je navraćao kao i oružana pratnja mongolske princeze koja je pod njegovom zaštitom otišla iz Kine u Perziju, gdje će se udati za kralja Arghuna.
Tako je ovaj skromni trgovac postao ambasador kršćanstva u Aziji. Povijest ga je zapamtila kao hroničara koji je srednjovjekovnom Zapadu ostavio jedno od najpotpunijih svjedočanstava o dalekom Orijentu. Osim, ako nije lagao i ukoliko njegovi opisi nisu velika prijevara!
Moguće je da se Marko Polo nije nikada obreo u zemlji izlazećeg sunca i da je crpio svoje uspomene iz pripovijedanja stvarnih putnika! Da bi osvježio svoje pamćenje, prepisivao je persijanske zemljopisne knjige.Ova teza, potekla od više njemačkih stručnjaka za mongolsku povijest, poput Herberta Frankea, pojavila se u vrlo dokumentovanoj knjizi engleske istoričarke Fransis Vud, pod uredništvom Kineskog odjela Britanske knjižnice. Kako tvrdi ova istoričarka, Marko Polo nikada nije bio u Kini! Njeni glavni argumenti podnijeti su na ocjenu nekolicini stručnjaka za život i djelo Marka Pola, kao i za Kinu s kraja XIII stoljeća.
Fransis Vud ističe sljedeći ključni argument: ako je Marko Polo, kao što on tvrdi, bio značajna osoba, zašto nema njegovog imena u službenim kineskim i mongolskim arhivama, administrativnim dokumentima, u osobnim dnevnicima iu kazivanju njegovih suvremenika?
Marko Polo je vjerojatno prenaglasio važnost svoje funkcije i uljepšao činjenice u svoju korist.Ali to nije dovoljno da objasni odsustvo bilo kakvog spominjanja njegovog imena. Christopher Schiffer, sinolog na Sveučilištu u lejdi u Nizozemskoj, predlagao je drugo objašnjenje. U povijesti Kine, mongolska dinastija Jian (1260-1367) nema nikakav legitimitet. Nakon povlačenja Mongola, Kinezi dinastije Mingo ponovo su ispisali taj dio povijesti, brišući sve tragove svojih osvajača. Mongolske arhive bile su uništene, a imena državnika dobila su kineski prizvuk. Stoga je lako shvatiti da jedan Talijan koji je uživao naklonost kana, pa makar on bio i Marko Polo, vrlo lako bačen u zaborav.
Ipak, ostaje čudno da ni jedan misionar, pa čak ni trgovac, došavši iz Europe, nije nikada rekao ni riječ o njegovom prisustvu. Unatoč svemu, u službenoj mongolskoj povijesti nije zaboravljen John od Marinjola, koji je bio papinski predstavnik kod kana između 1330. i 1340. godine.

Marko Polo je tvrdio da je obišao Kinu uzduž i poprijeko. Pa kako se onda moglo dogoditi da pri tome ne opiše Kineski zid? Zar mu je mogao izmaći pogled na jednu takvu nevjerojatnu građevinu? Na ovo pitanje odgovar je dao Mišel Cartier, direktor Visoke škole društvenih znanosti, a on kaže da Marko Polo nije vidio Kineski zid iz prostog razloga što zid tada nije ni postojao. On kaže da su zapušteni ostaci zida koji su se u to vrijeme nalazili na sjeveru Kine imali izgled zemljanih nasipa bez građevinskih radova, kula i osmatračnica. Oni nisu pregrađivali pejsaž kao današnji Kineski zid, koji je obnovljen u XVI stoljeću. Međutim, i takvi ostaci zida u to vrijeme sigurno bi trebali skrenuti pozornost na sebe svojom pojavom. Izgleda da takvo nešto tada nije impresioniralo Marka Pola.
Izgleda međutim, da su i mnoge karakteristične crte kineskog društva izmakle velikom trgovcu. On opisuje ljepotu i toalete Kineskinja iz visokog društva, međutim nigdje ne spominje njihova bandažirana stopala. Tradicija koja se sastojala u tome da se stopala snažno stežu platnenim trakama kako bi ostala mala, ne bi mogla ne začudi jednog Europljanina. Osim ako on, posjećujući Mongole, nije imao pristupa eliti kineskog društva.
Kaligrafija ga je također izgleda ostavila potpuno ravnodušnim. U vrijeme kada upotreba papira nije bila raširena u Europi, Kinezi su uveliko koristili pisana dokumenta. Napisi su uveliko ukrašavali paviljone, svetišta, gradske kapije, vrtove, čak i stijene jezera Hangchou.
Ako se uzme u obzir da nije bio ljubitelj čaja, Marko Polo bi morao spomenuti ovo piće, tada potpuno nepoznato na Zapadu, pogotovo što se nije ustezao da opisuje jaka pića i vina služena na dvorskim banketima. Bio je blizak sa mongolskim osvajačima, pa možda nije pridavao veliki značaj kineskom narodu i njegovim običajima. Međutim, to ga nije spriječilo da spomene neke od njegovih izuma: papirni novac, porculan ili korištenje ugljena kao goriva.
Knjiga Marka Pola sadrži omaške i neistine. On tako grad Kancionfu smješta na pogrešnu obalu Žute rijeke. Unatoč svojim izjavama, on nije mogao prisustvovati opsadi Ksjangjanga, koja se završila godinu dana prije pristizanja Polovih u Kinu. Te pogreške i ta pretjerivanja mogu biti pripisana lakoumnosti ili pretjeranoj revnosti brojnih prepisivača rukopisa. Što se tiče pogrešnih datuma, oni možda svjedoče o teškoćama putnika uskladiti različite onovremenske kalendare.
Međutim, povjesničar Rene Kapler koji je preveden na suvremeni francuski jezik knjigu Marka Pola, zapaža sljedeće: čak ako je marko Polo i lagao, ipak je većina njegovih zapažanja istinita.Kakvim dokumentima je on dakle raspolagao?
Za povjesničarku Frensis Vud korištenje persijanskih riječi i imena umjesto mongolskih ili kineskih, ukazuje na to da je Marko Polo mogao koristiti persijanske izvore, do kojih je dolazio preko svoje obitelji, radi stvaranja trgovačkih ispostava na Istoku. Rene Kepler napominje da ne treba zaboraviti da je u tom dijelu svijeta, persijanske jezik bio pretežak. Ali ako je on imao pristupa persijanske kartama i spisima, zašto nije pronađen ni jedan od tih dokumenta?
Sedam stoljeća nakon ovih događaja, vrlo je teško razdvajati nestvarno od stvarnoga. Neuobičajen stil knjige Marka Pola sadrži sumnju sam po sebi. Delo ne liči na putopis, već prije svega na priručnik iz geografije i povijesti. U njemu je malo prepoznatljivog, a većina opisa je bezlična.Svedočanstva o Marku Polu data su veoma škrto. Unatoč svemu ‘Opis Sveta’ ostaje, neposredno ili posredno, sažeto i dragocjeno svjedočanstvo o tadašnjem Orijentu.
Na kraju svega, evo i prvih redova iz priloga knjige poteklih iz pera samoga Marka Pola, napisanih starofrancuski jezikom, u kojima on sam kao da osjeća da bi njegov putopis mogao biti doveden u sumnju: ‘Da biste saznali čistu istinu o različitim krajevima svijeta , uzmite i čitajte ovu knjigu. Naći ćete u njoj najveća čudesa koja su tu opisana o velikoj Armeniji, Perziji, postojbini Tatara i Indiji i mnogim drugim provincijama. Naša knjiga će vas zadovoljiti svojom otvorenošću. U njoj o svemu tome, mudri i plemeniti građanin Venecije, marko Polo, vam priča ono što je vidio. Ali ima i ponešto što on nije vidio, ali je čuo, od ljudi dostojnih poverenje.Stoga da bi naša knjiga bila ispravna i istinita, bez ikakvih laži, viđeno valja uzeti za viđeno, doznat za doznati. I svatko tko ovu knjigu bude čuo ili čitao treba da joj povjeruje, jer sve što je u njoj istinito je ‘.