Tri mjeseca kasnije otac Sergius došao je do granice Sambhale. Na jednom je mjestu njegov jedini preostali vodič odbio nastaviti put, plašeći se nevidljivih čuvara snježnih planina. Sergius se i dalje nije bojao smrti i čvrsto je vjerovao u postojanje zajednice svetih ljudi koju je odlučio pronaći. Osim toga, sada je već bio i suviše iscrpljen da bi se vratio natrag. Poslije još nekoIiko dana usamljenog hodanja iznenada su mu prišla dva neznanca koje je razumio premda su govorili nepoznatim jezikom.
Odveli su ga u neko naselje, u kojem je nakon oporavka dobio posao uređivanja rukopisa u nekoj vrsti manastira. Kasnije je prebačen u podzemnu pećinu koju je osvetljivalo neobično svjetlo, izazivajući u njemu čuđenje načinom na koji je ‘osvjetljavalo sve oko sebe, rasterujući tamu i sjene tako da se sve činilo ravnomjernim i blagim’. Kasnije je preseljen na obližnju lokaciju, gdje su ga prihvatili za brata. Kako su prolazili mjeseci i godine, ovaj je slavenski redovnik stekao ogromno duhovno znanje. Bio je presretan što je konačno pronašao strpljive, suosjećajne i svevideće mudre ljude koji su radili za dobrobit čovječanstva. Shvatio je da oni na neviđeno prate sve što se zbiva u vanjskom svijetu i da ih brinu sve moćnije sile zla na Zemlji. Shvatio je i da je velik broj ljudi iz različitih zemalja pokušao ući na ovaj teritorij, ali bezuspješno. Njegovi stanovnici držali su se strogog zakona po kojem njihovo mjesto u sto godina smije posjetiti samo sedam osoba. Šestero njih će se vratiti u vanjski svijet obogaćeno tajnim znanjem, a jedan će od njih ostati živjeti u Sambhali i neće stariti jer je vrijeme u njegovom biološkom satu prestalo teći.
Prije povratka u Kijev otac Sergius te je posljednje godine proveo prenoseći mudrost u sustavu pećina, koji se kasnije razvio u Manastir pećina. Čini se da su i ona šestorica, baš poput SERGIUS, postali vanjski suradnici Sambhale, čineći tako maleni vanjski krug poznavatelja mudrosti. Jedan takav suradnik mahatmi, Brahma Jyoti iz Delhija, bio je u stalnoj vezi s superbićima s Himalaja koji upravljaju svijetom snagom misli ‘.
Govori se, također, da su ‘tijekom stoljeća malobrojni tibetanski mudraci iz Doline besmrtnika bili zaslužni za osnivanje Bijelih misterijskih škola Istoka i Zapada. Prosvijetljene duše iz Sambhale smatraju se ‘apostolima iz Doline besmrtnika’ jer su glasnici koje neposredno vode mahatme i koji imaju zadatak u neko doba u povijesti otići u određeni dio svijeta.
Prema tibetanskoj predaji, nekada su postojali brojni zapisi o Sambhali i njenim stanovnicima. Objavljeni su u nekoliko svezaka Yung-Lota-tiên, najveće enciklopedije na svijetu, koja je čuvala veliku količinu drevnog znanja, uključujući i zbirku drevnih viđenja Yetija (yeti na tibetanskom znaci ‘magično stvorenje’). Ovo veličanstveno djelo, prikupljeno u XV stoljeću, sastojalo se od 50 milijuna rukom pisanih kineskih znakova u 11.095 svezaka. Dok se čuvalo u Yuan Ming Yuan, staroj Ietnoj palači u Pekingu, većinom je uništeno kad su palaču djelomično razorile britanske i francuske snage 1860. godine tijekom Drugog opijumskog rata. Danas postoji svega 370 sačuvanih svezaka, razasutih po knjižnicama diljem svijeta. Kad vidimo koliko je kulturne baštine starijih civilizacija izgubljeno, ne bi nam trebalo biti teško zamisliti da je možda bilo mnogo ranijih ‘visokih’ civilizacija o kojima se malo zna, sa Sambhal kao jednom od njih.
