Radijacija je ono što i dan danas predstavlja najveću prepreku putovanjima u svemir.Jedan američki autor je istraživao i otkrio da bi Apollo raketa trebala biti dva metra debela da bi zaštitila astronaute unutar kapsule od kuhanja uslijed kozmičke radijacije.Pitanje je veliko kako je NASA zaštitila filmove i kamere od radijacije i estremnih temperatura? Rusi su objelodanili da oni neće nikada pokušati otići na Mjesec, pošto nemaju ideju što sve radijacija može učiniti. Možda i ovo dovoljno govori o problemu radijacije.
Sunčeve blesci mogu povrijediti astronaute u svako doba.Da bi otišli na mjesec, astronauti bi morali proći kroz 2 posebna područja s vrlo visokom radijacijom koje su poznate kao Van Allenov Pojas. Prvo polje je 272 milje od Zemlje. Količina radijacije u pojasevima varira od godine do godine, ali svakih 11 godina zračenje postaje najgore. I koja slučajnost. Baš od 1969. do 1970. bio jedan od najgorih razdoblja u kome je radijacija dosegla svoj vrhunac. NASA je na ovo pitanje odgovorila da aastronauti nisu dugo prolazili kroz Van Allenov Pojas. Kada smo kod ovoga, sjetite se samo koliko traje snimanje na rendgenu. Djelić sekunde, a i to je dosta. Zašto je onda NASA koristila tanke ploče od aluminija da bi zaštitila astronaute, kada su znali da je razina radijacije u Svemiru nekoliko stotina puta jači od smrtonosne doze.
Jeste li znali da je vlada SAD-a 1962. godine pokušala napraviti rupu u Van Alenovom Pojasu 248 milja od Zemlje. Tijekom operacije Starfish Prime, megatona nuklearnih bombi bili su korišteni da naprave neprirodni koridor kroz Van Allenov Pojas. Nažalost, ne da nisu uspjeli napraviti rupu u pojasu, već su napravili totalni kaos.
Napravili su treći pojas koji je bio 100 puta intenzivnijeg zračenja od prirodnih pojaseva, a 2002. godine ova umjetna zona još uvijek je imala 25 puta jaču radijaciju od druga dva pojasa.Danas čak nema ni slaganja u pogledu širine pojaseva. Dr. James Van Allen, koji je i izumitelj ovih pojaseva otkriva da se oni prostiru najmanje 64.000 milja u dubinu, dok NASA kaže da su oni samo 24.000 milja u dubinu. Svaka od Apollo raketa provela je približno oko 4 sata u pojasu, izložena ogromnoj količini radijacije. Nikada nijednom od astronauta nije ni dlaka s glave falila, a kamoli da su oboljeli od bolesti koje prouzrokuju i mnogo manje količine radijacije.
Na Mjesecu, mnoge od stvari koje mogu ubiti astronaute su potpuno nevidljive: vakum, ekstremne temperature i naravno svemirska radijacija. 1994. određeni znanstvenici su zaključili da ljudska vrsta nemože riskirati odlazak izvan Zemljine atmosfere, sve dok se ne pronađe put da se zaobiđe smrtonosna svemirska radijacija. Kako je danas? 2006. godine NASA je napravila 30 minutni video snimak, u kojem NASA-ini znanstvenici iz svemirskog programa nekoliko puta ponavljaju zaključak znanstvenika iz 1994. Putovanje, to jest navodno spuštanje na Mjesec je savršen primjer događaja za koji ne postoje dokazi osim snimaka i fotografija koje je za prikazivanje izabrala NASA.Ali, kao da se nije očekivalo da će netko pažljivo proučiti taj materijal i otkriti da tu nešto nije u redu. Tada ni oni znali da će se jednog dana pojaviti internet i da neće moći blokirati informacije, da će se pojaviti tehnike kojima se lako dokazuje svaka krivotvorena i montirana fotografija i video. Stručnjaci su ustanovili nepodudarnost filmskih kadrova snimljenih navodno na Mjesecu s fotografijama koje su ‘astronauti’ tamo napravili; na TV snimkama se gotovo i ne vidi da oni prave fotografije, kao da je riječ o sasvim odvojenim dešavanjima.Zatim, i na tim kadrovima i na fotografijama, navodno napravljenim na Mjesecu, vide se nemogući svjetlosni efekti.
Što reći na kraju sem, da dan, danas NASA nema tehnologiju da pošalje čovjeka na Mjesec i da ga sigurno vrati na zemlju. To će možda biti moguće u budućnosti, ali za mnogo, mnogo godina. Oni će i dalje veličati njihov ‘neviđeni podvig’ i iznositi neke nove činjenice u vezi letova, a na svijetu je zaključiti je li to stvarno istina. Sve govori da nije!