Memorija nije nikakvo skladište ispunjeno redovima uredno složenih polica. Sjećanja su u stvari rasuta po cijelom mozgu, a ne koncentrirana u jednom određenom refionu. Ovo je, ukratko i pojednostavljeno, zajključak do kojeg su došli istraživači memorije u posljednjih nekoliko godina. Znanstvenici sada pokušavaju otkriti korijene sjećanja koji leže u složenim procesima biokemijske i električne aktivnosti mozga. Značaj takvih ispitivanja, međutim, nadilazi puko zanimanje znanosti, jer se pojavljuje realna mogućnost učinkovitog liječenja neurodegenerativnih bolesti, kao što je Alzheimerova, ali i stvaranje sredstava za ‘pojačavanje pameti’ – kemijskih supstanci koje kod zdravih ljudi povećavaju sposobnost da uče i zadržavaju nove informacije .
Nemoguće je i pitati gdje se u mozgu nalazi određeno sjećanje. Memorija je dinamično vlasništvo mozga kao cjeline, a ne nekog određenog regiona. Memorija se istovremeno ne nalazi nigdje i nalazi se svuda u mozgu. Da li je sjećanje materijalno, i da li ga je moguće ‘presaditi’ kao što se biljka presađuje iz jedne u drugu saksiju.
Znanstvenu osnovu za ovakvu hipotezu postavio je još prije pedesetak godina američki fiziolog Karl Leslie. Da bi proučio učenje i memoriju kod sisavaca, Leslie je štakore naučio koristiti složene labirinte. Zatim im je uklanjao, dio po dio cerebralnog korteksa, pokušavajući odredi mjesto gdje se nalazi sjećanje na taj zadatak. Ali, koji god dio bi uklonio, oni su i dalje bili uspješni u rješavanju zadataka, samo što su ga obavljali sporije.
U isto vrijeme druga dva američka znanstvenika, Džems Max Konel i Robert Thompson, izveli su senzacionalni eksperiment. Neke niže vrste crva koji žive u otpadnim vodam i namaju krvne žile, ali već imaju prost živčani sustav, ‘naučili su’, pomoću lakog električnog udara i istovremenog svetlostnog signala, da svjetlost istovremeno znači i bol. Zatim su raseku svakog crva na dva dijela, a svaka od ovih polovica regenerirala se u potpuno novog crva. Ipak, reakcija svakog od njih na svjetlost, ovog puta bez električnog šoka, pokazala je da je ‘naučena lekcija’ prenijeta na nove jedinke!
Još dalje je u eksperimentima otišao američki farmakolog George Ungar, dokazujući da u mozgu postoji ‘molekula pamćenja’. Ukratko, štakore sklone da se zadržavaju u tami, električnim udarima je natjerao u osvijetljeni dio kaveza. Iz njihovog mozga izvađenu ribonukleunsku kiselinu kao ekstrakt ubrizgao je netreniranim štakorima. Oni su također naučili da se plaše tame, i to za mnogo kraće vrijeme nego njihovi prethodnici!