Postoje tri faze kroz koja mora proći svatko tko želi da se oslobodi gorčine, tuge, razočaranja zbog negativnog toka koji je dobio neki odnos, prijateljski, ljubavni, poslovni, jednom riječju zbog raskida. Čak iu poslovnom odnosu ako je postojalo iskreno divljenje, očekivanje ili poštovanje, ako dođe do konfliktne situacije nastupa emotivna reakcija slična onoj kada se dogodi razočaranje u ljubavi.

Što uopće znači razočaranje? Nemogućnost da se prihvati realnost zašto je došlo do raskida kome je prethodilo nerealno sagledavanje odnosa prije nego što je došlo do razočoranja tj. do suočavanja da je ona druga strana prekinula vezu? Nemogućnost da se prihvati da ona druga strana iz nekih razloga ne želi da se veza nastavi je nesagledavanje sopstvene uloge u vezi prije nego što je došlo do raskida. Ponekad dolazi zbog vrlo teških i kompliciranih vanjskih okolnosti kada jedna strana više ne može pravi balans između osobnog tereta koji nosi i veze koja postaje zahtjevna ili se osjeća nedovoljno spremnom da dijeli neki teret s partnerom. U tom slučaju bilo bi bolje tu osobu što prije zaboraviti jer ona bi se kad tad izmakla iu budućnosti kada naiđu teški momenti ili bi na vrlo grub način rješavala dileme s kojima je njezin partner suočen. Grubost je isto što i raskid. “Ja tako a ti vidi kako ćeš” neverbalna poruka ravna raskidu kada dvoje idu paralelno kroz život a jedan od njih sam rješava sve, sam pati, sam planira, kada zapravo nema empatije od strane partnera. Gdje nema empatije, nema ni ljubavi.

Da bi se došlo do faze oporavka od šoka koji izaziva raskid, mora se dobro analizirati prethodni period, onaj u kojem su postojali signali da sve vodi ka ishodu koji u jednom momentu za jednu stranu u vezi izgleda šokantan. U vezi uvijek jedan voli više, očekuje više, naivni je, samouvjereniji ili nesigurniji, nespreman na ustupke ili na praštanje, ili obrnuto, stalno prelazi preko nečega što je neoprostivo, jedan spremniji na iskren razgovor od drugog. Nakon raskida ako nije izazvan nesporazumom ili brojnim nesporazumima koji su doveli do raskida za koji nijedna strana nije baš bila spremna ili nije bila svjesna da bi situacija mogla voditi totalnom raskidu, ako postoji osjećanje gorčine, tuge, razočaranje, teško je imati realan uvid u sve ono što je prethodilo raskidu.

U vezi je obično svako obuzet svojim osjećajima, planovima i projekcijom u budućnost čemu vodi ta veza. Svatko procjenjuje onog drugog sa stanovišta svojih potreba za određenom vrstom odnosa, obuzet svojim emcijama, vrstom komunikacije koja mu je potrebna, i vaga za ili protiv, potpuno nesvjesno često, analizira da li partner zadovoljava “kriterije”. Svi imaju kriterije, svoju predstavu kakav bi partner bio idealan ili bar približno idealan ako ne odgovarajući.

Problem današnjice je upravo “veza” kao način da dvoje budu u manje više emotivno-erotsko-prijateljskom odnosu a mnogo manje se govori o “ljubavi” .Nije svaka veza ljubavna veza čak ni bračna, ali tijekom trajanja veze ona prerasta, može a ne mora u ljubavnu vezu. Kada je u pitanju jaka ljubav između dvoje, teško da će se bilo tko od njih lako odreći one druge strane jer time mora se odriče ljubavi, a svjestan da je za nju potrebno dvoje i to upravo osoba koja prekida ljubavnu vezu. Kada dođe do prekida ljubavi tj. veze bazirane na dubokim emocijama, makar samo s jedne strane ili izrazito jačim s jedne čak i ona strana koja je manje sudjelovala u tom ljubavnom odnosu može biti u šoku i ne želi prekid.

Za ljubav se partneri bore, za vezu ne, osim ako nisu imali jednu sasvim lijepu, ugodnu vezu u kojoj je erotska privlačnost uz manje-više dovoljno razumijevanja, tolerancije nekako funkcionirala. Da li je u pitanju veza ili ljubav lako se može saznati. U ljubavi nema laži, nema prevare, nema kalkulacije, nema manipulacije, nema računa, nema beženja. Jedan od partnera može prvi prekine vezu koja više ne liči na ljubav nego na mučenje upravo zato što ona strana koja je više voljela, više očekivala, više i pati i tu patnju prekida. Ne pristaje na spuštanje “ljubavi” na razinu “veze”. Drugi partner obično ostaje u šoku jer to nije očekivao. To znači da nije prepoznavao jačinu vezanosti partnera koji je agoniju prekinuo, jačinu njegovih emocija. Ne bez razloga se inzistira na dobroj komunikaciji. Jedino što psiholozi prešućuju je da “inzistiranje” donosi kontra-efekt. Ne može se inzistirati na iskrenosti. Jer potreba za iskrenošću postoji ili ne. Ako nema s jedne strane, to nije za osudu. To je za duboko preispitivanje šta je u pitanju da se taj partner koji ne želi da se “otvori” povlači. Možda misli da neće biti shvaćen. Upravo povlačenje u sebe, nekomuniciranje može biti povod za raskid. Može se tumačiti kao neiskrenost, kao ranjivost (ti me ne bi razumio / razumjela) nepovjerenje (ako bude iskren / a nećeš me više poštovati, voljeti) .Neverbalna komunikacija je također komunikacija i često pokušaj da se objasne svoje osjećaje nije uošte lak niti svako ume da verbalizuje vlastito stanje zato se i povlači iz razgovora. Verbalna superiornost, sposobnost da se objasne osjećaje ne znači i jače emocije niti veću odanost, nego određenu vrstu inteligencije i sposobnost da se analitički pristupi problemu.Onaj tko šuti, ne znači da ne voli, da ne pati. Časopisi su prepuni raznih preporuka kako unaprijediti ljubavni odnos, kako “natjerati” partnera da bolje komunicira, razni petparački savjeti koji u praksi ne mogu zažive jer je ljubav kemija, strast, povjerenje, i nikakvi savjeti osim vrhunskih stručnjaka kome se jedno od partnera ili oboje mogu obratiti, ne može objasniti što je problem. Možda ponekad dobar prijatelj ili dobronamjerni rođak koji oboje dobro poznaje može ukazati što nedostaje njihovoj vezi. Ali da li će uvid u problem isti i riješiti? Komunikacija je i pogled i odlazak i neodgovaranje na sms poruku ili mejl, jer komunikacija je razmjena poruka. A one mogu biti mnogo jače kada su neverbalne i kada ih nema, i zato ih mnogi koji su uvrijeđeni koriste kao sredstvo da nešto daju na znanje, uglavnom da su neshvaćeni, da su uvrijeđeni, jer je njihovo odsustvo u vidu klasičnih vidova komunikacije šamar. Opasnost kod jakih poruka iz neverbalne komunikacije je pogrešno tumačenje poruka koje se uvijek u pravilu tumače pogrešno iz kuta vlastite povrijeđenosti, vlastitih iznevjerenih očekivanja. Malo je partnera koji nakon raskida, bilo da su ostavljeni ili su ostavili nekog (možda samo taktički da bi se on predomislio, zamisli, razmislio pa se to uslijed povrijeđenog ponosa i odsustva očekivane reakcije pretvorilo u pravi raskid) razmišljaju o osjećajima one druge strane. Što duže traje patnja nakon raskida to je bio manji uvid u prave razloge raskida, što se naročito odnosi na onog tko je ostavljen. Često su raskidi tako konfuzni da svatko od partnera ima dojam da je on ostavljen ne shvaćajući da je svojim ponašanjem u stvari samo dao povod da ona strana bude ta koja će formalno staviti točku na ljubavnu vezu.Ko želi krenuti dalje a muče ga brojna pitanja na koja nema odgovor, mora biti strpljiv. Postoje jasna pravila u ljubavnim raskidima. Tko je bio loš, treba se popraviti, tko je bio nevjeran, mora se izvini, tko se prvi povukao, mora objasniti zašto ili mora prvi potraži bivšu ljubav. Ako nista od toga ne učni -nije se radilo o ljubavi. Jer nje se nitko ne odriče lako niti riskira da ona druga strana pogrešno tumači šutnju. Za ljubav se treba boriti ali tek kada se ima jasan uvid u vlastite pogreške, Svena ili nesveno napravljene i kada postoji spremnost da se u eventualnom nastavku nešto žrtvuje za tu ljubav. Praštanje je proces nakon razumijevanja, bio oproštaj zatražen ili ne a zaborav je mnogo teži, nizom okolnosti od senzibiliteta osobe koja je ostavljena od onog što joj život nudi u budućnosti. Jedino što može je da ne ponovi grešku, da ne glorificira osobu na temelju erotske privlačnosti da ne bude zavedena nekim manje bitnim elementima kao što su financije, status ili seksepil osobe zbog koje ponovo može lije suze, ponavljajući obrazac iz prethodne veze. Malo tko je svjestan upravo tog ponovljenog obrasca. Jednom ostavljen- uvijek ostavljen, jednom patio- uvijek pati. Najveći rez na duši je upravo poljuljano samopouzdanje koje se pretvara u konstataciju – Ma mene nitko neće, ja nemam sreće u ljubavi, mene svi ostavljaju. To je obrazac po kome se unaprijed pravi scenarij buduće veze u kojoj može doći do raskida – Eto znala sam. Promijenite obrazac, promijenit život. Niste bili sami u vezi. I ona druga strana je pravila greške ili vas nije dovoljno voljela. Nemojte preuzeti kompletnu odgovornost na sebe jer nikada više nećete steći samopouzdanje. Jedna od iscjeljujućih misli je “Tko ne shvaća koliko vrijedim, tko može bez mene, ne treba mi”