Nubijci su narod koji živi na sjeveru Sudana, na obalama rijeke Nil. Do tridesete godine, oni ne kriju svoje genitalne organe. Međutim, nikad ne bi izašli iz kuće, a da prethodno ne namažu tijelo uljem, a lice mirišljavim bojama s istančanim šarama. Tako ‘obučeni’, oni će se kretati selom bez ikakvog ustručavanja. Ako bi ih, pak, neko iznenadio ‘gole’, oni bi se duboko poStidenjeeli. Isti scenarij vrijedi i za indijance Guarani, u Južnoj Americi (na slikama lijevo i desno). Oni drže svoj spolni organ u uzdignutom položaju pomoću kanapa pričvršćenog za pojas. Iako je posrijedi gotovo nepostojeća odjeća, bez nje se ti ljudi neće pojaviti na javnom mjestu. U suštini, ‘nagi’ divljak ‘nema.
U jednom plemenu u Africi, kad vam domaćin ponudi svoju ženu spavati s njom, odbijanje takvog poklona predstavlja veliku sramotu i poniženje za domaćina. Prihvaćanje poklona, ​​i njemu i njegovoj ženi ukazaće čast i kod te žene neće izazvati nikakvu sramotu. Ovdje kod nas, u ovom civiliziranom svijetu, mjerila su sasvim suprotna kad bi se primjenjivao isti ovakav običaj.
Univerzalno gledano, ovo osjećanje Stidenjea, kao i srama kao nečega što prati prekršaje pravila pristojnosti, u isti mah je i veoma relativno u konkretnoj primjeni. Žene Mzab, u Alžiru, dobro paze da ne zadrže pogled na pohlepnim očima šetača; dok mlade senegalske seljanke, idu ponosito razgolićenih grudi. Žene u nizu arapskih zemalja zaziru od toga da otkriju lice, ali Europljanke, po volji mode, sve više smanjuju skrivene dijelove nogu. U viktorijanskoj Engleskoj, suknjicama od čipke pokrivale su se čak i … noge od klavira. U jednom priručniku, koji je već desetljećima na snazi, preporučivalo se budućim svećenicima da se služe štapićima kad krajeve košulje utiskuju u gaće.
Ma kakvi da su oblici u kojima se javlja, Stidenje ostaje jedna od bitnih karakteristika ljudskog bića. Njegova potvrda, osjećanje srama, predstavlja moćan pokretač ponašanja. Moćan i jedinstven. Sve se događa kao da bi onaj tko se našao u nepriličnoj situaciji htio kazni samoga sebe što se drznuo protiv običaja prihvaćenog od svih. Podrigne li tjedna prijema, čovjek od ugleda će istog časa osjetiti kako crveni kao ljuta papričica. Međutim, njegov nevoljni čin nema nikakvog unačaja; štoviše, u nekom drugom podnevlju bio bi shvaćen kao znak učtivosti, i kao kompliment domaćici da je dobro napravila jelo. Jadni prostak bi da u zemlju propadne, da presvisne od sramote ili pobjeći bilo gdje. Što se tiče ostalih, oni se samo u sebi smiju. S jedne strane, grozna neprilika, as druge – smiješno: Stidenje ima učinkovite obrambene mehanizme.