U podzemlju Britanskog prirodoslovnog muzeja nalazi se jedan fosil ljudskog kostura, iskopan iz depozita na Grande Terry, dijelu karipskog otoka Gvadalupa. On još leži čvrsto uglavljen u bloku vapnenca teškom dvije tone, koji je čvršći od mramora za statue. Uglavio se tu dok je taj vapnenac još bio tečan, a njegovo pokopavanje bilo je iznenadno, izazvano nekom katastrofom, čemu su dokaz sklop kostiju i visoki organski sadržaj stijene neposredno oko njega. Tijelo se još nije bilo raspalo kad je počelo njegovo zatrpavanje, što znači da su te kosti iste dobi kao i stijena. Ništa tu ne bi bilo neobično da moderna geologija nije odredila da ta stijena potječe iz miocena, razdoblja od prije 12-25 milijuna godina, kad, po teoriji evolucije, na Zemlji ne samo da nije bilo ljudi, već ni njihovih navodnih majmunolikih predaka!
I to nipošto nije usamljen primjer. Svugdje se uči, i smatra se znanstvenom činjenicom da je čovjek evuluirao od neke vrste čovjekolikog majmuna tjedna posljednjih milijun godina. Koriste se razne karte i dijagrami koji ukazuju na stupnjeve takve evolucije. Ne govori se, međutim, o mnogobrojnim nalazima fosilizovanih ljudskih skeleta u geološkim slojevima koji se smatraju milijunima godina starijim od onih u kojima se nalaze čovjekovi navodni preci. Spomenut samo ljudske ostatke i do 200 milijuna godina stare – kod Geli Hilla, Ipswicha i Svanskomba u Engleskoj, u Kastenedolou i Olmo u Italiji, Abevilu, Fonteševadu i Klise u Francuskoj, Kanjeri u Južnoj Africi, Keilor u Australiji i Načezu u SAD, zatim fosilizirane ljudske tragove iz razdoblja kembrija (prije 570 milijuna godina), karbona (345 milijuna godina) i jure (195 milijuna godina) …, kao i razna ljudska oruđa iz tih razdoblja.
Zanimljiv aspekt ovog nalaza s Gvadalupa je to što je on bio izložen javno kao kuriozitet još 1812. godine, ali kad je jednom darvinizam prevladao u znanstvenom svijetu, on je prosto – sakriven. Prvi koji je do njega uspio dopre bio je antropolog Bill Cooper i to tek 1983. godine, koji je zatim o njemu napisao raspravu ‘Miocenski čovjek’. Razlog tog skrivanja je jasan. Ovakvim nalazima dovode se u pitanje teorije i karijere učenih autoriteta, tako da je jednostavno došlo do medijske blokade – a ta blokada traje sve do danas. Mnogo je znanstvenika koji su gubili posao i čiji se radovi ne mogu objaviti ni u jednom ‘ozbiljnom’ znanstvenom časopisu jer se njihovi nalazi ne uklapaju u službene teorije o porijeklu svemira i čovjeka. Spomenimo samo dr Djuena Giša, koji je na temelju fosilnih nalaza utvrdio da evolucije nije nikad ni bilo, zatim dr Roberta Džentrija, koji je dokazao, na temelju radijacije u granitu, da je država stvorena za vrlo kratko vrijeme, i astronoma Halton Erpa koji je dokazao da se svemir ne širi i da nije nastao span bengom, velikom eksplozijom, odnosno da takozvani Dopplerov efekt treba tumačiti drugačije – poslije čega mu je uskraćeno korištenje opservatorija Palomar u Americi!
Iz istih razloga skrivana je i istina o nalazu sa Gvadalupa. Posljednji znanstveni spis koji spominje ljudske ostatke u tim depozitima objavio je istraživač Spencer još 1901. godine. Od tada o njima nema ni riječi, jer taj nalaz podrazumijeva da je ili metodu procjene starosti slojeva Zemlje sasvim pogrešan, ili je fosilni čovjek daleko stariji od svog pretpostavljenog pretka, što je, naravno, s aspekta evolucije apsurdno.
Većina današnjih znanstvenika rješava ovakve probleme oprobanim sustavom: evolucija je neosporna, a ako se činjenice u nju ne uklapaju – tim gore po činjenice!