Što se krije iza maske. U našem suvremenom svijetu najčešće odbacujemo istine koje bi nas mogle uznemiriti, a na njihovo mjesto stavljamo prihvatljivije fikcije. Jedna je takva fikcija je i ideja kako su teroristi obespravljeni disidenti koji samostalno prikupljaju sredstva i novac za svoje podmukle akcije. To mišljenje dijeli i profesor Mark Juergensmeyer (slika dolje). U svom članku ‘Razumijevanje novog terorizma’ on kaže da moderni terorizam ‘djeluje besciljno jer ne vodi nikakvom strateškom cilju’.
Juergensmeyer dolazi do tog zaključka zato što ograničava svoje istraživanje na vidljive počinitelje zločina čiji motivi doista mogu biti iracionalni. Međutim, on ne propituje pokrovitelje i patrone terorizna. Prema njima se odnosi iznimno diskretno, pa tako čak zaboravlja da oni i postoje.
Ispod takvih napisa i stavova koje snažno podupiru tvorci nacionalnih paradigmi, malo će tko biti u stanju prepoznati ‘ljude u sjeni’ – tj. one koji aktivno izvlače profit iz terorističkih akcija. Kako bismo razumjeli terorizam, potrebno je odbaciti mišljenje koje ga arbitrima određuje kao ‘pribjegavanje nasilju ili prijetnji nasiljem od strane grupe koja traži ostvarenje svojih ciljeva nasuprot zakonitim vlastima. Takvo je jalovo shvaćanje rezultat pogrešne povijesne perspektive koja razumije povijest kao slučajno dešavanje. Ona protjeruje terorizam – proizvod svjesnog, smišljenog napora i planiranja – u područje spontanog i slučajnih okolnosti. Drugim riječima, jedan izum, smišljeni čin, odjednom postaje neobjašnjivim društvenim fenomenom.
U studenom, 1989. godine, svećenik Ignacio Martin-Baro, socijalni psiholog, u Kalifomiji drži govor na temu ‘Psihološke posljedice političkog terora’. U svom govoru, Martin-Baro daje mnogo precizniju definiciju terorizrna koja se može zanemariti samo na vlastiti rizik. Noam Chomsky nam ukratko prenosi najznačajnije postavke iz njegovog govora: On (Martin-Baro) podvlači nekoliko relevantnih točaka. Prvo, najznačajnija forma terorizma, u najvećoj je mjeri državni terorzam – što znači ‘teroriziranje cijele populacije kroz sustavno djelovanje koje provode državne snage’. Drugo, takav je terorizam bitni dio ‘od vlade nametnutog socijalno-političkog projekta’ smišljenog i dizajniranog za potrebe privilegiranih.
Premda zvuči uznemirujuće, povijest potvrđuje gornju definiciju Martin-Baroa. Najveći dio terorističkih akcija kreiran je u posvećenim dvoranama birokracije, u entitetima koje nazivamo vladama. Terorizam je surogat ratu, kriza stvorena u manufakturi, oblikovana da inducira društvene promjene. Borci-teroristi svjesno ili nesvjesno vode rat u korist viših sila i njihovih viših planova. Bili sljedbenici svjesni ili ne, terorizam uvijek služi ambicijama nekog drugoga.
U svom članku ‘Izmišljeni teror: Put u diktaturu’, Michael Rivero tvrdi kako je ‘to najstariji trik u knjigama, poznat još u doba Rima: stvori neprijatelja koji ti je potreban’. Strategija je vrlo jednostavan: pojedinci stvaraju krizu kako bi mogli promosati i izvesti željena rješenja. Jesu li skorašnji, moderni primjeri također države sponzorirani terorizam? Nažalost, izgleda da je odgovor na to pitanje potwdan.
