Moreplovac James Cook isplovio je 26. kolovoza 1768. na brodu ‘Endevur’ iz engleske luke Plymouth prema otoku Tahiti, a 14.februara 1779. ubili su ga havajski domoroci. To se zna. Ali, sve do danas njegove tri misije prema nepoznatim prostranstvima i tajanstvenim prekomorskim zemljama praćene su nizom tajni. Točnije, nizom pitanja na koja još nema odgovora.
Nekoliko znanstvenika iz Engleske, Amerike i Europe, koji važe za najbolje poznavaoce Kukovih putovanja i okolnosti pod kojima mu je tri puta uzastopno poveravano zapovjedništvo nad brodovima i posadama, tvrdi da je on pripadao takozvanim neotemplarima. Oni smatraju da je stoga baš njemu, u početku nepoznatom i neiskusnom pomorcu niskog društvenog statusa, povjeren zadatak da, navodno, 3.juna 1769. s otoka Tahiti osmatra prelazak Venere preko Sunčevog kruga. A u stvari pravi, tajni zadatak bio je da pokuša pronaći nepoznato kopno negdje u Oceaniji, i na njemu sakriveno templarsko blago.
Tvrdi se da je s tim bio upoznat i tadašnji kralj Engleske, i da je upravo zato on pristao novcem krune financira ne samo prvu kukova ekspediciju, već i još dvije sljedeće. A znano je da u Kukovo vrijeme, kao iu vrijeme Kolumba i niza drugih ekspedicija, vladari nisu davali novac za znanstvena istraživanja, već samo za ona koja su obećavala pronalaženje zlata i dragulja, sirovina, novih teritorija koje bi bile priključene kraljevstvima.
U kukovima slučaju, službeno, ništa od ovoga nije bilo u planu, već samo promatranje Venere. Naravno, to je bila priča za naivni narod.
Od vremena kada su templari godine 1300. zabranjeni, mnogi od njih pogubljeni na lomačama a oni preživjeli bili nemilosrdno proganjani, postoji legenda po kojoj su neki od preživjelih monaha – ratnika uspjeli tajno napuste Europu i spas pronađu dijelom na američkom kontinentu, dijelom na nekom , samo njima poznatom kopnu negdje u Oceaniji. I da su ponijeli najveći dio templarskog pokretnog bogatstva. Sudeći po činjenicama, ogromnog. Legenda tvrdi da su preživjeli to blago sakrili upravo u nekom kopnu u Oceaniji i da se ono i sada tamo nalazi.
Ukoliko je moguće da su neki templari uspjeli izbjeći pogrome, postavlja se pitanje kako su to preživjeli redovnici – ratnici znali da otplove prema Oceaniji. Jer, u to vrijeme njihovog egzodusa Europa nije ni slutila da taj dio svijeta uopće postoji. Tek u vrijeme James Kuka naslućivala je da ‘tamo nečega ima’.
Odgovor koji danas daju istraživači Kukovih ekspedicija glasi: teplari, kao i kasnije Kolumbo i Kuk, raspolagali su ‘tajnim mapama’, zemljopisnim kartama do kojih su redovnici – ratnici, milom ili silom, došli u vrijeme kada su bili u Svetoj zemlji i koje su ponijeli kada su je napustili.
Zahvaljujući upravo tim mapama, templari su uspjeli doprijeti do Oceanije. Njima us se koristili i Kolumbo i Kuk. To objašnjava kako su njih dvojica uspjela stići do odredišta bez većih problema, izbjegavši ​​zamke koje su mora postavljala ostalim pomorcima. Te mape, ili barem njihove vjerne kopije, našle su se u posjedu i takozvanih neotemplara, koji su njima raspolagali iu Kolumbovo iu Kukovo vrijeme.
Jesu li oni neke od tim mapa, i zašto, predali Kolumbu – nije razjašnjeno. A što se Kuka tiče, vjeruje se da su njemu, jer je i sam bio neotemplar, bile dostupne i predate, kako bi, služeći se njima, stigao do zakopanog templarskog blaga. Činjenica je da je Cook bio prvi koji je bez ijednog problema, lako preplovio takozvani Veliki koraljni greben koji maltene u potpunosti opasuje i Australiju i Novi Zeland. Upravo one dvije teritorije koje je Cook detaljno istražio. On je, to je dokazano, savršeno precizno u dolasku proveo brod kroz nekoliko relativno uskih prolaza kroz greben. To je ponovio iu povratku.
Jedno od velikih pitanja jeste zašto je 40-godišnjeg nepoznatog Jamesa Kuka, kad je trebalo odlučiti tko će predvoditi misiju ‘osmatranja Venere nad Tahitijem’, kralju predložio nitko drugi do tadašnji tajnik Admiraliteta – sada se to prvi lord Admiraliteta. Dakle, najodgovorniji čovjek ondašnje britanske mornarice i šef kraljevske kanselarije, čiji je zadatak bio da određuje koje će ekspedicije biti financirane novcem krune.
Izgleda da je tajnik bio u tijesnoj vezi sa neotemplarima iz Škotske, koji su stali iza Kuka. Drugog objašnjenja za takav izbor veođe ekspedicije jednostavno nema.U činjenici da je Cook bio povezan s neotemplarima ili da je bio i njihov Veliki majstor ili barem majstoe, najvjerojatnije leži objašnjenje zbog čega je Aleksandar Darlimpli, u to vrijeme najcjenjeniji engleski astronom i geograf, umjesto da predvodi ekspediciju na Tahiti, bio prisiljen Kuku, koga je inače mrzio, preda sve svoje karte i izračune. Darlimpli nije čak bio ni član Kukove ekspedicije, jer je nečijom odlukom ukrcan manje znani astronom Charles Grin iz Kraljevskog astronomskog društva.
Iznenađenje je i podatak da je na put pošao i tadašnji bogati bankar Džosef Banks (sigurno je i on volio da gleda Veneru), koji će nekoliko godina kasnije postati predsjednik Kraljevskog društva, dijelom i zato što je putovao s Kukom.
Prema saznanjima nekoliko suvremenih engleskih povjesničara, ima indicija da su i Grin i Banks bili u vezi sa neotemplarima i da su upravo zbog toga pridodati Kuku. Povjesničari smatraju da je stara legenda o mitskom Eldoradu, za kojim su tragali španjolski konkvistadori na prostorima Maja i Inka, potekle iz predanja o tajnom templarski blagu.
Posotoji još jedan neobičan podatak vezan za kukove potragu. Riječ je o pismu napisanom 10.marta 1779. – pisanoj podršci i njemu i njegovoj posadi koju je iz Amerike uputio slavni Benjamin Franklin, izumitelj gromobrana. Franklin to nije uradio slučajno, niti u namjeri da ohrabri još jedno znanstveno otkriće. Naprotiv, učinio je to jer je i sam bio u vezi s neotemplarima. Dakle, i Franklin je znao za templarsko blago i hrabrio je Kuka da ga pronađe. Ima indicija da se nadao da će Kuk, kada blago pronađe, umjesto u Englesku doći u Ameriku, i da će na taj način financirati američku antikolonijalnu borbu.
Ali, ništa od ovoga se nije dogodilo. Kuk nije pronašao ni novi kontinent, niti bilo kakvo blago na Novom zelandu. Ali, predanje o templarski sakrivenom blagu negdje izvan Europe i dan danas opstaje i uzbuđuje maštu.