Slučaj starog numizmatičara Surijela je izuzetno zanimljiv. On je koristio plastične vrećice za svoju zbirku i uvijek ih je nabavljao u istoj prodavaonici. Znao je gdje se ta prodavaonica nalazi, ali još nikad nije bio u njoj, jer bi mu vrećice stalno netko drugi donosio. Jednom prilikom 1973. godine, starac se uputio u Greg Vermont, u trgovinu, da ovaj put sam kupi vrećice. Trotoar ispred trgovine bio je od neobrađenog kamena, svjetlo obojeno pročelje i unutrašnjost prodavnice ostavili su snažan dojam na njega. Na zidovima u prodavaonici visile su slike cvjetnih uzoraka, stara registar kasa stajala je na veoma staroj drvenoj tezgi, a malo dalje od tezge stalak sa štapovima za šetnju. Inventura je bio neuredno složen i nabacan na stalaže, zidovi trošni i dotrajali. Sve je podsjećalo na baraku sklepanu na brzinu rukama nevještog majstora. Prodavačica koja mu je prišla na sebi je imala bluzu uskih rukava i dugu crnu suknju, a njezina kosa bila je visoko podignuta.
Imajući u vidu da su 1973. godine u modi bile duge haljine i staromodna odjeća, njezin način odijevanja nije posebno začudio starog numizmatičara. Zatražio je plastične vrećice i ona ih je brzo izvadila iz smeđe kutije, zapakirala i položila na tezgi ispred njega.
Starca je začudila cijena. Trebalo je platiti jedan šiling, što nikako nije bilo normalno, jer je vrećice do tada plaćao u penijima. Pružio joj je 5 penija. Prodavačica je začuđeno pogledala novčić, ali ga je ipak stavila u kasu. Tek tada je i starac primijetio da unutra vlada gotovo mrtva tišina, a ni izvana se nije čula prometna buka.