Grupu tog siječnja 1959. godine činilo je osam muškaraca i dvije žene, većinom učenika Uralskog politehničkog instituta, s ciljem da se popnu na planinu Otorten, čiji naziv na jeziku plemena Mansi koje u ovom području živi znači – ‘ne idi tamo’. Jedan od njih, Juri Judin, vratio se kući nakon dva dana zbog bolesti. Svi su bili iskusni skijaši i planinari. Međutim, krećući se preko prijevoja shvatili su da su zalutali uslijed slabe vidljivosti i pogoršanih vremenskih uvjeta, zbog čega su odlučili da se ulogore na planinskoj kosi do jutra. Premda se nisu javili 12. veljače kada je bilo dogovoreno, potraga za njima je pokrenuta tek 20. veljače, a uskoro su se uključili i vojska i milicija.
Njihov šator je pronađen tek 26. veljače. Bio je nožem isječen iznutra, prekriven snijegom. Bio je prazan, iu njemu su bile cipele svih članova ekspedicije i odjeća većine. Izgledalo je da su ga napustili u žurbi i po vlastitoj volji. Nije bilo i nije ni sada, jasno zašto su izašli praktično goli na temperaturi od -30 stupnjeva ispod nule. Jedan od njih je logor napustio bez opreme ali s kamerom. Misterioznu posljednju sliku koju je načinio možete vidjeti desno.
Osam ili devet bosonogih tragova u snijegu vodilo je ka kilometar i po dalekom drugom prevoju, gdje su ispod jednog cedra pronađeni ostaci vatre i prva dva tijela, izgorjelih dlanova, bosa i samo u donjem rublju. Grane su bile polomljene, što znači da su se planinari peli na drvo. Tri odvojena tijela su pronađena između cedra i logora, na različitim mjestima, u pozama koje sugeriraju da su pokušavali da se vrate u logor. Za preostala četiri putnika tragalo se više od dva mjeseca. Pronađeni su u svibnju ispod četiri metra snijega, dublje u šumi. Utvrđeno je da su bili obučeni u garderobu prethodno otkrivenih članova ekipe, koja je imala tragove nasilnog skidanja i cijepanja.