Tijekom najobičnije operacije vađenja krajnika, Virginiji Fols zaustavilo se srce. ‘Odjednom sam se počela dizati uvis kroz bijelu izmaglicu. Zatim je nastao potpuni mrak. Nisam bila uplašena, možda malo začuđena. Imala sam osjećaj da me zahvaćaju ljubav i mir koji su navirali iz užarenog kruga svjetlosti. Ne idem u crkvu – ne vjerujem u to. No, znala sam da je to svjetlo Bog i bilo je tako ispunjeno ljubavlju i radošću da sam poželjela pripasti mu zauvijek. Zatim se setih da imam dvoje djece. Imala sam zadatak i morala sam se vratiti ‘.
U bolničku dokumentaciju upisano je da su liječnici intervenirali istog časa. Folsovoj je otvoren prsni koš kako bi joj mogli masirati srce rukom. Ona dalje kaže: ‘Sljedeća stvar koje se sjećam, bila je medicinska sestra nagnuta na mene, a poslije su mi dolazili liječnici i sestre i pitali me kakav je osjećaj umiranja’.
I zbunjen i učaran ovakvim iskazima, psiholog Kenneth Ring, profesor sveučilišta Connecticut, počeo je proučavati nove skupine ljudi koji su se našli nadomak smrti s namjerom prikupiti i znanstveno provjeri podatke o tim slučajevima. Tijekom istraživanja Ring je otkrio da svi njegovi ispitanici, muškarci i žene različitih dobi, obrazovanja, prošlosti i karaktera, govore o nečemu što je nazvao ‘jezgrom iskustva’, a što su doživjeli na rubu smrti ili klinički mrtvi. Govorili su o tome kako su napuštali svoje tijelo ili se odvajali od njega, o tome kako su razgovarali s voljenim pokojnicima, kako su klizili kroz mračni tunel prema nekom blještavom svjetlu, kako su stizali do nekog prolaza, ali i povlačili se s njega, ponekad zbog nekakvog osjećaja odgovornosti prema drugima. Premda je bilo raznolikosti u iskazima, odgovori su uvijek bili slični: bio je to osjećaj velikog olakšanja, čak i blaženstva, koji su željeli zadržati i čiji povoljan intenzitet im se vraćao utječući na ostatak njihovog zemaljskog života.
Bez obzira na to kakvi su im stavovi bili prije toga i koliko su njihova religiozna uvjerenja bila raznolika, većina tih ljudi bila je uvjerena da se suočila s nekom nadnaravnom silom, obuzetom ljubavlju, i da je krajičkom oka zavirila u život koji je tek pred njima . Profesor Ring je provjerava jesu li te ispovijesti mogle biti potaknute lijekovima ili anesteticima? Mogle su, ali u mnogim slučajevima ispitanici nisu bili uopće pod lijekovima, dok u drugim slučajevima anestezija i primjena lijekova baš i nisu mogle izazvati reakcije poput opisanih. Ring je smatrao da će lijekovi i anestetici prije navesti čovjeka da zaboravi predsmrtne doživljaje.
Jesu li ti doživljaji halucinantne slike izazvane toksičko šokom? I to bi mogao biti jedan od čimbenika, ali halucinacije su rasplinute, nepovezane i vrlo raznolike, ovisno od pojedinca. Te ispovijesti bile su, međutim, jasne, povezane i utemeljene na osjećaju realnosti. Jedan liječnica koja je također doživjela takvo iskustvo, rekla je Ringu kako ona ‘zna itekako što sadrži san ili halucinacija – a to nije bilo ni jedno ni drugo’.
