Drugog srpnja 1951. godine u američkom gradu St. Piterzburgu na Floridi u stanu šezdesetosmogodišnji udovice Meri Rizer nađeni su njezini ugljenisani ostaci. Od žrtve je, s izuzetkom lijeve noge, ostala samo hrpa pepela, ali plamen pritom gotovo nije ni dotaknuo namještaj ili bilo koji drugi predmet u stanu.

Unatoč naporima policije, vatrogasaca, stručnjaka, osiguravajućeg društva, patologa i FBI, godinu dana poslije nesreće Kes Berdžis, detektiv policije Sent Piterzburga, bio je prisiljen dati sljedeću izjavu:
– Istraga nije utvrdila ništa što bi moglo, izvan svake sumnje, ukaže na to što se uistinu dogodilo. Slučaj ostaje otvoren.

Papuča od crnog satena

Slijed događaja, inače, izgleda ovako. Meri Rizer je poslijepodne 1. srpnja 1951. provela u kući svog sina. Rekla mu je kako će te večeri uzeti dvije tablete za spavanje jer želi da se dobro odmori. U pola devet navečer, vratila se kući.
Posljednja osoba koja je Rizerovu vidjela živu bila je njezina gazdarica Pensi Carpenter koja je oko devet sati nakratko porazgovarala sa svojom stanarkom. Ova je na sebi imala kućnu haljinu, spavaćicu i crne kućne papuče od satena. Sjedila je udobno zavaljena u fotelji i pušila.
Kada se sutradan probudila u pet ujutro, Pensi Carpenter je osjetila miris dima, ali se zbog toga nije pretjerano uzbudila jer se često događalo da se pumpa za vodu u garaži pregrije. Ustala je, isključila pumpu i vratila se u krevet. Sat kasnije digla se uzeti novine koje je raznosač ostavio pred vratima. Dim se više nije osjećao.
U osam sati poštar je donio telegram za Mary Rizer. Gospođa Carpenter je potpisala primku i krenula da ga preda stanarki. Uhvatila se za ručku vrata njenog stana i smjesta povukla ruku. Kvaka je bila usijana. Uplašena, Carpentera je počela doziva upomoć. Čuli su je moleri koji su radili u susjedstvu i smjesta dotrčali. Jedan od njih je otvorio vrata. Zapahnuo ga je val vrućeg zraka, ali je ipak ušao u stan. Zagledao je svaki kutak, ali nigdje nije vidio Mary Rizer. U stanu je bilo nešto malo dima, ali, s izuzetkom plamena koji je zahvatio pregradu između kuhinje i dnevnog boravka, nigdje nije bilo vatre.
Na mjesto nesreće ubrzo su stigli vatrogasci koji su običnom ručnom pumpom ugasili plamen koji je zahvatio pregradu. Uviđaj je izvršio brigadir Griffith, a ono što je ustanovio bilo je do te mjere zapanjujuće da mu se na trenutke činilo kako gubi razum.
Na sredini sobe jedan dio poda, kružnog oblika, promjera oko metar i dvadeset centimetara, bio je potpuno ugljenisan. Unutar ovog kruga brigadir Griffith otkrio je stravične ostatke ljudskog tijela: ugljenisanu jetru prilijepljen za komadić kralježnice, minijaturnu lubanju, dio noge od koljena do stopala na kome se još nalazila papuča od crnog satena i gomila pepela.

Što je otkrio FBI?

Očevid je zatim preuzeo istražni sudac Edward Silk koji je proučio ostatke Meri Rizer i detaljno pregledao čitav stan. Mada ga je mnogo toga u ovom slučaju zbunjivalo, na kraju je zaključio kako je smrt izazvana nesretnim slučajem. Pepeo, sićušna lubanja i noga sa satenskom papučom preneseni su ambulantnim kolima u mrtvačnicu gradske bolnice.
Otvorena je istraga u kojoj su sudjelovali policija, vatrogasci, sudski vještaci i stručnjaci raznoraznih oblasti. Svi oni suočili su se s istom neobjašnjivom činjenicom: da bi se ljudsko tijelo pretvorilo u pepeo, potrebna je izuzetno visoka temperatura, svakako ne ona koja se razvije pri “običnom” požaru. Kako je onda moguće da od Meri Rizer nije ostalo gotovo ništa a da, s izuzetkom pregrade i fotelje u kojoj je sjedila, plamen nije zahvatio gotovo ništa drugo u stanu?
Slučaj je još više zapetljao niz u najmanju ruku neobičnih pojedinosti. Kao prvo, strop, zavjese i zidovi sobe bili su prekriveni nekavim ljepljivim i smrdljivim garom – ali samo na visini od preko 120cm. Ispod te visine na njima nije bilo nikakvih tragova vatre. Tapete u blizini fotelje neznatno su požutjele, ali zato dio tepiha na kome je ona stajala ni na jednom mjestu nije čak ni nagoreo.
Zidno ogledalo udaljeno 3,5m od mjesta na kojem su nađeni ostaci Meri Rizer je naprslo, vjerojatno od topline. Plastični uticak i prekidači za struju koji su se nalazili na visini većoj od 120cm su se istopili, ali osigurači i pored toga nisu iskočili, pa je u stanu i dalje bilo struje. Utikači bliže podu ostali su neoštećeni.
Kazaljke električnog budilice priključenog na jedan od izgorjelih utikača zaustavile su se na 4 sata i 20 minuta … Ali taj isti budilicu proradio je kada su ga priključili na jedan od neoštećenih utikača u sobi. Novine i časopisi na obližnjem stoliću, kao i lako zapaljivi mebl-štof i tapacirung na susjednoj fotelji na razvlačenje također se nisu zapalili.
Suočena sa zagonetkom koju sama nikako nije bila u stanju riješiti, policija Sent Piterzburga obratila se FBI za pomoć. Laboratorijskim ispitivanjem utvrđeno je da je tijelo žrtve s početnih 79 spalo na manje od 5kg težine. U konačnom izvještaju FBI stajalo je kako požar nije izazvala nijedna poznata kemijska supstanca ili zapaljiva materija. Izvješće se završavao zaključkom da je slučaj Mary Rizer “neobičan i nevjerojatan”.

Tri zagonetke za profesora Krogmana

Istrazi povodom zagonetne smrti Mary Rizer priključio se, između ostalih, i poznati stručnjak za opekline profesor Krogman koji je prvo odbacio pretpostavku da je vatru izazvala munja. U noći kada se nesreća dogodila na nebu iznad Sent Piterzburga nije bilo ni oblačka, a kamoli grmljavine.
Drugi mogući uzrok nesreće mogle su biti tablete za spavanje koje je žrtva popila te večeri. Sasvim je moguće da su sedativi ošamutili Rizerovu i da zato nije primijetila d ajoj je cigareta ispala na spavaćicu ili fotelju. Samo, ni u spavaćici ni u fotelji nije bilo dovoljno materijala za vatru čija bi temperatura bila dovoljno visoka da ljudsko tijelo pretvori u pepeo. Sva ispitivanja koja je profesor još ranije izveo na štakorima i leševima potvrđivala su isto: ljudske kosti pretvaraju se u pepeo tek na temperaturi višoj od 2000 ° C. A to je temperatura “pri kojoj bi se zapalilo, izgorjelo, ugljenisala i bilo uništeno sve što se nađe unutar jednog poprilično velikog promjera udaljenosti”.
Zagonetku za sebe predstavljala je sačuvana lijeva noga sa satenskom papučom. Tijekom istrage ispostavilo se da je Mary Rizer imala običaj da ispruži lijevu nogu dok sjedi jer joj je ova često trnula. Plamennije zahvatio ovaj dio tijela bez sumnje zato što se našao izvan ovog tajanstvenog promjera od 120cm unutar koga je ostatak Meri Rizer pretvoren u pepeo.
U obzir je uzeta i mogućnost da je požar izazvan kvarom na električnim instalacijama, ali u tom slučaju bi osigurači svakako poiskakali.
Najzad, razmotrene su i mogućnosti da se radi o ubojstvu ili samoubojstvu. Obje pretpostavke odbačene su u nedostatku motiva, ali i zato što je u oba slučaja ostajala ista nedoumica: kako je jedno ili drugo moglo “tehnički” da se izvede (odnosno, kako su ubojica ili samoubojica mogli osigurati temperaturu od 2000 ° C kakva nastaje samo u hermetički zatvorenim pećima krematorija)?
što se profesora Krogmana tiče, njega je, između ostalog, posebno zbunjivalo stanje u kojem se nalazila lubanja žrtve. “… U slučajevima kada je tijelo ugljenisano ne događa se da se glava smežura ili simetrično skupi do veličine višestruko manje od prirodne. Pod djelovanjem topline koja je dovoljna za uništenje mekih tkiva, lubanja eksplodira. Meni nisu poznati iznimke ovog pravila. Nikada nisam vidio da se lubanja do te mjere smanji niti imao slučaj da tijelo izgori na ovakav način. ”
Kao i drugi prije njega, na kraju je i profesor morao priznati poraz. U izvještaju koji je podnio šefu policije Rajhartu napisao je: “Sto puta sam sebi postavljao pitanje kako je moguće da je Mary Rizer uništena tako temeljito da su nestale čak i kosti, a da su i pored toga predmeti u njezinoj okolici ostali nedirnuti.”
Slučaj Meri Rizer još je nerasvetljena.

šta kaže nauka?

Ima onih koji vjeruju da je slučaj Mary Rizer školski primjer takozvanog samozapaljenja, pojave da se ljudsko tijelo zapali samo od sebe i izgori, a da pri tom nije došlo u dodir ni sa kakvim vanjskim izvorom topline. Službena nauka odbacuje mogućnost ovakve prirodne pojave iz prostog razloga što joj nije poznat fiziološki proces kojim bi ona mogla objasniti. Najmanje je jasno kako bi tijelo moglo samo od sebe razviti temperaturu od preko 2000 ° C, koliko je potrebno da bi se pretvorilo u pepeo.
I pored toga, u posljednjih 400 godina zabilježeno je i potanko opisano preko 200 slučajeva samozapaljenja koji su, pogotovu u novije vrijeme, često na posredan način potkrepljivani izjavama svjedoka, sudskih vještaka i patologa. Mada čak ni oni koji vjeruju da je spontano sagorijevanje moguće nemaju konačan odgovor na pitanje “kako?”.
S tim u vezi iznijete su brojne pretpostavke. Najčešće se navodi sljedeće:
– crijevni plinovi su zapaljivi;
– u leševima se stvara plin koji je zapaljiv;
– izvjesni kemijski elementi i spojevi u dodiru s vazduhommogu da se zapale sami od sebe (to, primjerice, vrijedi za fosfor koji je jedan od sastojaka ljudskog organizma);
– izvjesne kemijske tvari koje su same po sebi bezopasne mogu u dodiru s drugim stvoriti eksplozivna spojevi;
– masti i ulja kojih u ljudskom organizmu ima u izobilju mogu, pod određenim uvjetima, da se pretvore u prvoklasno gorivo;
– statički elektricitet stvara iskre koje, opet pod određenim uvjetima, mogu zapale ljudsko tijelo.
Pri vrhu top-liste mogućih uzročnika nalaze se još i loptaste munje, obične munje, ultrazvucima, laserske zrake, mikrovalna zračenja i geomagnetna plima. Ni jedna od navedenih pretpostavki, međutim, ne nudi objašnjenje kako djeluju ove pojave.
U moru protivteza vrijedi zabilježiti onu po kojoj je neshvatljivo kako bi ljudsko tijelo koje je sastavljeno od 75% vode i relativno malog postotka masnog tkiva moglo se zapali (prostije rečeno, ljudsko tijelo je neka vrsta prirodnog protupožarnog hidranta).
U ovoj borbi mišljenja bilo je i niskih udaraca. U takve spada onaj koji je pao 22. IV 1905. kada je časopis “Američka medicina” objavio kako “od ukupnog broja svih poznatih slučajeva gotovo polovica potječe s tla neurotične Francuske.”