Čovječe, odluči se!

Put kojim idemo kroz život rezultat je niza odluka koje svakodnevno donosimo i provodimo u djelo.

U svakom trenutku smo suočeni s nizom mogućnosti od kojih treba odabrati pravu.

Kako se probudimo, svakog jutra donosimo odluku: “Da li da se umijem, ili da se ubijem?”. Dobro, ne baš toliko tešku, ali donosimo odluku kako ćemo provesti dan. Nakon toga kreće naš dan s nizom odlučivanja i poduzimanja akcija kojima odluke provodimo u djelo.

Međutim, često nas oprečna osjećanja ometaju da stvarno donesemo odluku i ponašamo se kao da nešto i hoćemo i nećemo. Tada smo u stanju ambivalencije ili dvoumljenja, rastrzanosti između oprečnih emocija. Sposobnost da podnesemo te oprečne emocije, da ih odmjerimo i opredijelimo se, čini nas sposobnima da “prelomimo” na jednu stranu i donesemo ne ambivalentnu odluku – onu koje ćemo se stvarno pridržavati bez “podmetanja klipova pod kotače”.

Razlozi za ne donošenje odluka

Bez obzira na neophodnost odlučivanja, ljudi često pribjegavaju ne donošenju odluke iz različitih razloga. Koriste izbjegavanje, odlaganje, ne razmišljanje, površnost, potiskivanje … Odlaganje donošenja odluka održava čovjeka u sigurnoj zoni. Ako donese odluku, opredijelio se za nešto i odriče se svih drugih opcija i mogućnosti koje se potiru s onom za koju se odlučio.

“Alternative se isključuju” ili, kako se kod nas kaže “ne može i jare i pare”. Da bi nešto dobio, čovjek nečega mora i da se odrekne. Neki zbog toga izbjegavaju donošenje odluka, jer su nespremni na odricanja i odgovornosti koje odluke sa sobom nose. “Da li se udati / oženiti? A što ako naiđe bolji / bolja “,” Da li da se posvetim ovoj profesiji? “,” A što ako otkrijem da je nešto drugo bolje za mene? “…

Svatko opredjeljivanje i odlučivanje nam daje mogućnost da u nešto uđemo i razvijamo se, ali oduzima nam druge moguće alternative (ako nemamo nekoliko tijela ili klonove) da budemo i nešto drugo. Međutim, i ne donošenje odluka je odluka – odluka da ne budemo ništa, jer želimo biti sve.

Nekada je strah od pogreške prepreka u donošenju odluke. Kada imamo iracionalno uvjerenje o sebi da moramo biti sto posto sigurni u ispravnost svoje odluke i da ne smijemo donijeti pogrešnu odluku ni pod kojim uvjetima, automatski blokiramo sebe.

Ovakav perfekcionizam, u kome osoba mora biti u svemu najbolja i nepogrešiva, vodi u anksioznost i izbjegavanje donošenja odluke. Ne vidimo moguće alternative i pozitivne ishode, jer nam je pažnja usmjerena na strahove i negativne ishode.

Nekim osobama nedostaje Samopodrška. Kao da im je potrebna dozvola da to što žele i urade, oslanjaju se na pomoć sa strane. Kada donesu odluku, one ne mogu same da je provedu u djelo, a dok ih netko “drži za ruku”, strah se dijeli po pola i njima je lakše nositi teret donešene odluke.

Osobe koje imaju jak strah od smrti (koji je često nesvjestan) mogu ga projektirati na strah od donošenja odluke. Kao da imaju doživljaj da odluka označava njihov kraj. Događa im se da ne mogu donijeti odluku o prekidanju nekih aktivnosti. Mogu, na primjer, da imaju svijest o tome da ne moraju više mnogo raditi ako su u mirovini. Ako donesu odluku da će manje trošiti svoje snage, postoji opasnost da će ih “napasti” strah od dosade, ali i zloslutne misli o smrti. Kao u izreci “ajkula umire kad prestane plivati”.

Neki ljudi koji izbjegavaju preuzimanje odgovornosti za donošenje odluka plaše se krivnje, ostavljanja ili neprihvaćanja od strane drugih, koji bi mogli uslijediti u slučaju da donesu vlastitu odluku umjesto da se povinuju odluci drugih. Često se to događa, primjerice, kod izbora fakulteta i profesije kojom će se netko baviti.

Ako ne donesu vlastitu odluku i izbor, mogu se ponašati kao da su prihvatili roditeljski izbor, ali vršiti opstrukcije u provođenju “odluke”.

Korist koju izvlače za sebe može biti kažnjavanje drugih zbog nečega što su im učinili u prošlosti. Ne izlaženjem na polaganje posljednjeg ispita ili odugovlačenjem studija, recimo, studenti mogu kažnjavati roditelje koji su odabrali fakultet u njihovo ime. Time i izbjegavaju suočavanje s obavljanjem profesije koja nije suštinski njihov izbor. Ako nam je netko uskratio pravo na osobni izbor u djetinjstvu, pa smo mi nastavili sami sebi da ga uskraćujemo kao odrasli, teško da ćemo se upuštati u samostalno donošenje odluka.

Načini izbjegavanja odluka i odrastanja

Postoje ljudi koji sve vrijeme u sadašnjosti provode u otporu prema životu. Oni ne donose nikakve odluke, jer im je jedina želja koju imaju da promjene prošlost. Kako je to nemoguće izvesti, život im prolazi u optuživanju. Kad se dogodilo to što se dogodilo, kad nisu imali to što nisu imali, onda nema svrhe nastaviti dalje … Oni, zapravo, fiksiranjem za prošlost izbjegavaju sadašnjost i odrastanje.

Za izbjegavanje odrastanja neki koriste površnost. Površno će se baviti ljudima, ulazit će u površne odnose i neće se udubljivati ​​u rad. Neće se vezivati ​​za partnere i, u suštini, neće ni razviti sposobnost za zrelu ljubav i rad. Površnost nije donošenje odluke i ulaz u nešto-već “kobajagi odluka i kobajagi ulaz u nešto”. Oni se rasipaju na sve strane, “od svega po malo, ni od čega dovoljno” kao da su TV program, održavajući pri tome iluziju da su slobodni.

Tinejdžeri kao otpor prema životu koriste ne razmišljanje, ali se ono i uklapa u taj razvojni period. Tada osoba i hoće i neće, ali ne može odlučiti, da se opredijeli, da prelomi, i bolje joj je da ne razmišlja, mada time ništa ne postiže, ne pomiče se, ne razvija se. Svjesni su, na primjer, toga da, ako ne uče neće moći da se upišu na fakultet koji žele, i stalo im je do toga, ali, kad dođe vrijeme za učenje kao da to zaborave, “isključe mozak” i zablenu se u Fejsbuk .

Ako, kao odrasle osobe, ostajemo zaglavljeni u ovoj fazi, postajemo nesposobni da donesemo odluku. Gledat ćemo televiziju, igraćemo igrice na računalu, okupljaćemo društvo, samo da bi izbjegli donošenje odluke.

Korist koju izvlačimo iz ovakvog stanja je izbjegavanje odrastanja. Tako nastaju “vječiti tinejdžeri”.

loše odlučivanje

Događa se da ljudi donesu odluke zbog kojih se kaju, ili ih ubrzo preinačuju u suprotne. To su nezrele odluke koje nisu nastale kao posljedica poštenog i iskrenog unutarnjeg odmjeravanja oprečnih osjećaja koje možemo imati prema onome za što se odlučujemo, svih “za i protiv nečega”, poslije kojih bi došlo stvarna, nedvosmislena odluka. Ljudi koji ne mogu podnijeti tu rastrzanost, “pošteno mjerenje” dobrih i loših aspekata nečega o čemu odlučuju, donose odluke “varajući na mjeri”, varajući sami sebe. Postoje različiti psihološki obrambeni mehanizmi koje ljudi koriste braneći se od ambivalencije (oprečnih emocija).

Potiskivanjem se jedna strana oprečnih emocija gura u nesvjesno, a reaktivno se istom mjerom naglašava druga. Recimo, kod izbora partnera ili odlučivanja o tome da li da ostanemo u nekoj vezi, može se potisnuti sve loše što mislimo i osjećamo o toj osobi i odlučiti se za brak, jer se vidi samo ono što je u njemu pozitivno. Kada potisnuta osjećanja izbijaju na površinu, nakon izvjesnog vremena uslijedit kajanje.

Osobe koje se odluče na nešto, pa onda rade tako da to isto upropaste, u jednoj akciji pokazuju i pozitivne i negativne emocije prema objektima, “dva u jedan” pakiranje. One su nesvjesne nositi tu mješavinu oprečnih emocija u sebi. Odluče, na primjer, da nekome pomognu, ali to učine tako da mu naprave “medvjeđu uslugu” ili “više štete nego koristi”. Rade tako da ponište ono što rade, kao “krava koja da mlijeko, pa se ritne i prospe ga”.

Mehanizam “dva u jedan” nije stvarna odluka, jer nema razrješenja oprečnih emocija – to je odluka koja sama sebe poništava.

Kada prekidaju veze, pa se nakon par dana vraćaju istim osobama, da bi se nakon nekog vremena ponovno predomislili, ljudi koriste mehanizam cijepanja emocija u vremenu. Pošto ne mogu podnijeti oprečne emocije prema nekome i na temelju njihovog odmjeravanja odluče li s njim žele biti ili ne, oni imaju “parne i neparne dane” za pozitivne i negativne emocije, ili to ovisi od “noge na koju su ustali” . Jednog dana osjećaju pozitivne emocije prema nečemu ili nekome, a drugog dana negativne, bez vidljivog razloga zašto im se osjećaji smjenjuju. Takve su im i “odluke” – ćudljive i oprečne.

Jedan od načina obrane od neugodnosti koje oprečne emocije izazivaju u nama je da negativne osjećaje prebacujemo na treću osobu ili na nešto treće. Primjerice, potisnuti negativne emocije prema svom partneru i pomaknuti ih na nekog trećeg, neku “žrtvu” na koju ćemo biti bijesni umjesto na našeg dragog ili dragu. Ni tada nismo odlučili kako treba, jer je naše opredjeljivanje vođeno nekom vrstom samoobmane u kojoj nam treba “žrtveni jarac” da upije negativne emocije prema osobi za koju smo se opredijelili.

Moguće su i kombinacije svih spomenutih mehanizama: tko što voli, samo da se ne odlučimo! Dobro donošenje odluka podrazumijeva iskrenost prema sebi, to da nema “varanja na mjeri”.

Prije donošenja odluka postavite si nekoliko pitanja

Najprije bi trebalo postaviti sebi sljedeća pitanja u vezi sa samim donošenjem odluke:

Da li imam neku korist od ne donošenja odluke? Što izbjegavam? Kakve ishode predviđam? Jesu li i zašto oni za mene opasni? Što zadržavam ako ne donesem odluku? Od čega to ne mogu da se odvojim?

Nakon toga, morali bi postavimo sebi i drugi niz pitanja: Što gubim ako ne donesem odluku? Da li je za mene dobro zadržavati “status quo” cijelog života? Hoću li žrtvovati svoj razvojni proces samo radi ostajanja u sigurnoj zoni?

Kako se odluke donose?

Kada odluku donosimo iz sebe, iza nje stojimo, ne napuštamo projekt koji smo započeli i imamo osjećaj zadovoljstva što u njemu istrajavamo. Odluku ne bismo trebali donositi u afektivnom stanju, odnosno kada smo depresivni, bijesni ili preplašeni, jer bi tada ona bila obojena i određena pesimističnim mislima. Ne bi je trebalo donositi ni kad smo euforični oko nečega.

Sposobnost toleriranja oprečnih osjećaja donosi nam mogućnost da se odlučimo i da nakon toga ne osjećamo kajanje. Da bi osoba bila u stanju podnosi suprotstavljene emocije, ne negira ih i ne potiskuje, potrebno je naučiti tolerirati tenziju koju u njoj izazivaju suprotnosti i da, unatoč njoj, provede jedno vrijeme u iskrenom vaganju da bi ih pravilno odmjerio.

Može pomoći i da se “stvari bace na papir”:

Što će se točno dogoditi i kako će se osoba osjećati ako donese odluku? Kakve su kratkoročne i dugoročne posljedice po nju, po njoj bliske ljude, a kakve po okolinu? Trebalo bi zamisliti svoj život nakon donesene odluke: je li sretna ili tužna, da li ima osjećaj krivnje? Da li osjeća zavist prema drugim ljudima koji takvu odluku nisu morali donose? Koja pozitivne osjećaje gaji, a koja negativna prema rezultatima?

Donošenje odluka u poslovnom okruženju

Poseban značaj za ljude ima upravo donošenje odluka u poslovnom okruženju, jer se mjerilo kvalitetnog odlučivanja izravno manifestira i povezuje s poslovnim uspjehom!

Poseban značaj za ljude ima upravo donošenje odluka u poslovnom okruženju, jer se mjerilo kvalitetnog odlučivanja izravno manifestira i povezuje s poslovnim uspjehom! Menadžeri i ostali zaposlenici imaju različiti tip, opseg i težinu odluka koje donose. Dobro je poznavati suštinu, vještinu i faze odlučivanja kako bismo uspješnije donosili poslovne odluke.

faze odlučivanja

Odlučivanje kao proces ima nekoliko faza, a za kvalitetno donošenje odluke ne bi trebalo preskočiti ni jednu od njih. Najprije mora postojati svijest o potrebi za odlukom! Zatim ide faza pripreme odluke i ona obuhvaća definiranje problema (što je sporno, predmet odlučivanja), definiranje ciljeva, donošenje preliminarne odluke.

Zatim: sakupljanje informacija, generiranje popisa mogućih rješenja, evaluacija mogućih rješenja, odabiranje rješenja od prethodno generiranih. Sljedeća faza je donošenje odluke! Zadnja faza je provjera odluke, u koju spade provođenje odluke u praksi, praćenje izvršenja odluke, praćenje rezultata, praćenje ispravnosti i implementacije.

Zašto je potrebno učenje u odlučivanju?

Ako se osposobljavamo za donošenje odluka, učimo iz vlastitih i tuđih pogrešaka, učimo toleriramo suprotstavljena osjećanja, istrajavamo u donešenim odlukama, povećavaju se naše šanse za bolji život, za uspjeh u ljubavi i radu.