Sedamnaestog veljače 1673. godine, oko pet popodne, na kraju četvrte izvedbe ‘uobraženog bolesnika’, Molier, koji je igrao ulogu Argantea, najednom dodijeljena strahovit napad kašlja praćen krvarenjem na usta. Odmah je prevezen u svoju kuću, u ulici Richelieu, gdje je umro oko deset sati. To tvrde povjesničari i poznavaoci velikog autora i komičara. Ali, to nije točno, tvrdi Loken. Ništa ne potvrđuje da je Moliere zaista umro navečer 17. veljače 1673. Sve što se zna jest da je 21. veljače pokopan na groblju parohije S.Eustahio.
Pogreb je ubilježena u registre parohije S.Eustahio, ali iz neobjašnjivih razloga nema potpisa svjedoka. Tako nedostaje autentičnost i dokument je bez vrijednosti. Tek što je Moliere nestao, visoki krugovi su nastojali ušutkati sva govorkanja i izbjeći sve što bi moglo pobuditi pažnju na pisca i njegova djela. Od 1673. sve ono što je podsjećalo na pisca, a prije toga je bilo slavljeno, bilo je zabranjeno i svi se plaše čak i Molijerove sjene. Međutim, nakon 1703. ponovo mu ukazuju poštovanje koje je uživao na dvoru dok je bio živ. Ukratko, još jedna od pretpostavki, ali bez osnova.
Kada je grad Casale (Monferrato) potpao pod krunu Francuske, grof Erkole Antonio Matioli, veoma ambiciozan 37-godišnjak, ali i veliki intrigant, ministar vojvode od Monte Karla IV Gonzage, igrao je dvostruku ulogu, istovremeno obmanjujući i vojvodu od Mantove i francuskog kralja . Matioli je želio biti lukav, ali je isto oružje iskorišteno protiv njega.
Opet D’estrade, veleposlanik Francuske u Veneciji, praveći se da ne zna za njegovo djelovanje, zakazao mu je sastanak za 2 svibnja 1679. u šest ujutro, u crkvi oko kilometar od Torina, da bi mu dao znatnu sumu novca. Ništa ne sumnjajući, Matioli se uputio na zakazani sastanak. Diplomata ga je srdačno dočekao i pozvao ga da uđe u kočiju koja se uputila prema maloj krčmi nedaleko od francuske granice. Za vrijeme odmora D’estrade i Matioli su izašli iz kočije iu istom trenutku se pojavio konjički odred pod zapovjedništvom generala Katina koji je uhitio Matiolija i stavio mu željeznu masku na lice. Silom su ga uvukli u kočiju koja je u pratnji konjanika došla u Pinerolo. Uhićenje Matiolija bio je čin koji je država morala držati u tajnosti. Kompromitirani mantovanski ministar je bio uhićen na stranoj teritoriji, što je predstavljalo očito kršenje zakona. Stoga je ovu operaciju trebalo prikriti velom tajne.
Tako je Luj XIV u pismu upućenom opatu D’Estradu pet dana prije uhićenja naredio da se Matioli privede u Pinerolo i ‘zatvori tako da ga nitko ne može prepoznati’. Pismo je zaključeno sljedećim riječima: ‘Nije potrebno da itko sazna što će se dogoditi tom čovjeku’.
Gotovo sve pojedinosti o zatočeništvu Željezne maske – budna straža, tajna kojom je okružen – savršeno odgovaraju figuri Matiolija, a potvrda se može naći iu zapisu paroha iz S.Pola koji je 19. studenog 1703. zabilježio: ‘Dana 19. u Bastilji je umro Markioli, star oko 45 godina; pokopan je na groblju u svojoj parohiji u S.Polu, 20. ovog mjeseca, u prisustvu majora Bastilje Rozaža i kirurga – bojnika réglée, koji su to i potpisali.