Bila jednom jedna djevojčica koja je željela da pronađe Sreću. Znala je da je čeka dug put do Sreće, tako da je spakirala pun kofer sendviča i sokova. Kada je otišla oko tri bloka dalje od svoje kuće, srela je jednu staricu.Starica je sjedila u parku i promatrala golubove. Djevojčica je sela pored nje i otvorila svoj kofer. Htjela je uzeti sok, ali je onda primijetila da je starica izgledala kao da je gladna, tako da joj je ponudila jedan sendvič. Ona ga je sa zahvalnošću uzela i osmjehnula joj se. Njezin osmijeh je bio tako lijep da je djevojčica poželjela da ga ponovo vidi, pa ju je ponudila sokom. Ponovo, starica joj se nasmiješila. Djevojčica je bila oduševljena! Sjedile su tu cijelo popodne, jele i smijale se, ali nisu rekle ni jednu riječ.
Kada se smrklo, djevojčica je shvatila da postaje umorna, te je ustala i krenula kući, ali prije nego što je napravila nekoliko koraka, okrenula se, potrčala prema starici i snažno je zagrlila. Starica joj je darovala svoj najljepši osmijeh. Kada je djevojčica kasnije otvorila vrata svoje kuće, majka je odmah primijetila neku radost i sjaj na njenom licu. Upitala ju je:
– Što si ti to danas uradila, pa si tako sretna?
Ona je odgovorila:
– Ručala sam sa Srećom.
Prije nego što je njezina majka mogla odgovoriti, dodala je:
– Znaš što? Sreća ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidjela!
U međuvremenu, starica, blistajući od radosti, se vratila u svoj dom. Njen sin je bio zapanjen izgledom mira na njenom licu i upitao ju je:
– Majko, što si to radila danas, pa si tako sretna?
Ona je odgovorila:
– Ručala sam u parku sa Srećom.
A, zatim je dodala:
– Znaš, ona je mnogo mlađa nego što sam očekivala.

Pouka priče: Sreća je svuda oko nas. Samo trebamo da je dijelimo i činimo da je i drugi oko nas osjete.