Evo kako su, po Kejsovim riječima, nastajala njegova otkrovenja i disertacije o njima: ‘Kada započinjem seansu, prvo uradim sljedeće: olabavim na dijelovima svoje garderobe sve što bi me sputavalo – kravatu, manžete, remen, vezice – kako bi uspostavio savršenu cirkulaciju kroz čitavo tijelo. Zatim legnem na sofu u radnoj sobi. Ako treba da dam dijagnozu fizičkog stanja pacijenta, okrećem glavu prema jugu, a noge prema sjeveru. Ako pak treba dijagnostificiram život neke osobe uopće, njenog karaktera, i slično, onda legnem obratno. Razlog ove razlike u polarizaciji ne znam.
Kada se udobno namjestim, stavljam ruke na čelo, na mjesto gdje se nalazi treće oko, i počinjem govoriti. Ovo sve prema riječima promatrača, jer ja sam od početka sasvim nesvjesno i instiktivno primjenjivao ono što koriste inicirani meditanti. Zatim, čekam nekoliko minuta dok ne dobijem nešto što bi se moglo nazvati znakom za početak – bljesak bijele svjetlosti, ponekad zlatnih tonova. Ova svjetlost za mene je OSOBA s kojom sam uspostavio kontakt. Kada ne ugledam svjetlost, znam da ne mogu dati dijagnozu.
Nakon što ugledam svjetlost, spuštam ruke nna pleksus solaris – tako kažu promatrači – i tada moje disanje postaje dublje i ritmičko, dijafragmatsko. To traje nekoliko minuta. Tada moje oči, koje su do tada bile širom otvorene, fiksiranog pogleda, počinju se zatvaraju i trepere, vodič seanse zna da sam spreman primiti sugestije, koje mi on zatim jasno i polako daje. Govori mi se ime osobe za koju se traži dijagnoza i mjesto gdje se ona u tom trenutku nalazi. Zatim slijedi pauza … dok ne lokalizuju tijelo te osobe, i tada počinjem opisujem njeno stanje …
Informacije koje izgovorim u tom stanju na stotine puta bile su podvrgnute ispitivanjima, da bi kao najveća potvrda njihove ispravnosti stigao rezultat postignut pridržavanjem mojih savjeta. Svi učimo isključivo kroz svoje iskustvo, pa tako i ja: počinjemo vjerujemo ili shvaćati korak po korak … Svima su nam potrebno vlastito iskustvo i vlastiti zaključci, te vagajući ovu osobnu evidenciju isprobavamo da li sve odgovara onome najdubljem što nosimo u sebi . Zapravo, izgleda da ne postojiš jedan izvor informacija, kojem imam pristup, već više njih.
Jedan od ovih izvora sigurno je Registar, trag koji ostavljaju iskustva jedinki ili cjelina kroz vrijeme. Zbroj ovih iskustava zapisan je, da tako kažem, u podsvijesti individue, što nazivamo Registrom Akaše. Svakom od nas su ovi zapisi dostupni ako uspijemo uhvatimo valnu duljinu na kojoj se oni nalaze.
Izgleda da sam ja jedan od onih malobrojnih koji mogu ostaviti po strani svoju osobnost i da na taj način dušu uskladiti s valovima ovog izvora znanja Univerzuma. U mojim riječima nema uobraženosti, niti taštine, nemam o sebi mišljenje da posjedujem nešto što drugi rođenjem nisu dobili. Uvjeren sam da nema osobe na kugli zemaljskoj koja ne posjeduje istu ovu sposobnost. Siguran sam da sva ljudska bića posjeduju mnogo veću moć od one koju mogu zamisliti – kad bi se samo riješila platiti cijenu koju zahtijeva razvoj ovih sposobnosti, što u osnovi nije ništa drugo do zaboravljanje egoizma i osobnih interesa.