Pa, što se to onda događa nakon smrti? To je pitanje na koje će svatko od nas dobiti odgovor kada za to dođe vrijeme. Elizabeta Haiho i mnogi drugi mistici koji su sposobni vide i znaju, kažu da prilikom umiranja, kad čovjek gubi čula, dolazi do prekidanja ‘srebrne vrpce’ (prilikom posljednjeg izdisaja), vrpce koja vezuje duh za tijelo. Poneki mistici tvrde da prilikom umiranja većina ljudi pada u duboki san. On im pruža potreban spokoj i omogućava da zaborave na bolove koje su trpjeli i životne nedaće.
Oni koji duhovno nisu napredni, pokušavaju se što prije vrate u život, odnosno natrag u materijalno tijelo, zato što im nedostaju snažne emocije koje mogu doživjeti samo u materijalnom svijetu. Nasuprot njima, duhovno napredne ličnosti pokušaće da krenu ka višim oblacima.
Prilikom tog prelaska duša se nalazi u različitim stanjima svijesti. Visoko odgojena duša prolazi kroz ovu prijelaznu fazu pri punoj svijesti i njoj u susret obično dolazi duhovni učitelj ili neko drugo važno duhovno biće. Takva duša ispunjena je željom da stane pred takozvani sud, koji doduše ne izriče kazne, ali će zato preispitati svaku misao i djelo dotične osobe tijekom cijelog njezinog života. Na temelju toga duši će biti određeno dalje ‘učenje’, kao i mjesto i vrijeme njegova trajanja. Napredna duša želi što prije pristupiti pred ovaj sud koji o tome rješava.
Međutim, većinu duša čeka drugačija sudbina. Bit će im dodijeljeno odlaganje, neka vrsta odmora, kako bi se odmorila od života. Oni koji čeznu da se sretnu s članovima obitelji i prijateljima koji su već na ‘onom svijetu’, dobit će priliku za to.
Ali, neki su veoma iznanađeni. Kad se samopouzdani, pobožni ljudi uvjere da su mrtvi, oni očekuju da budu odvedeni do mjesta svjetlosti i slave. Kada se to ne dogodi, postanu ljuti. Moralno slaba, umjereno zla ili grešna osoba, blagodareći pouci koju dobiva, uviđa svoje pogreške i želi popraviti. Međutim, oni koji su bili uvjereni da je njihov život na zemlji bio za svaku pohvalu, očekuju nagradu. Ti ljudi obično su tijekom zemaljskog života bili veoma kritički nastrojeni prema drugima, osuđujući ih što, recimo, ne odlaze u crkvu i slično, iako ništa nisu znali o njihovom duševnom i duhovnom životu.
Zapravo, većina ljudi pogrešno procjenjuje ono što je suština dobrog dijela. Dozvoljavaju da budu zavedeni vanjskim znacima poštenja i dobročinstva, pa su uvjereni da su život proživjeli kako treba ukoliko je svijet smatrao da su bili ‘bogobojazni i dobri’. Za njih je važan dojam kakav su ostavljali i ono što su drugi o njima mislili, pa to smatraju svojim duhovnim napretkom. Zato je od tolike važnosti biti iskren prema samom sebi, po onoj poznatoj izreci – spoznaj samog sebe! Čak i kad čovjek ne vjeruje u boga, ali kad svoju misao usmjerava prema višem biću, on može dostići onaj isti cilj koji postiže pobožan čovjek pridržavajući se smjernica koje propisuje crkva.
Čovjek koji ni u što ne vjeruje ne može očekivati ​​da mu u duhovnom svijetu u susret izađu duhovna bića. Jer, ako negira postojanje višeg svijeta, pri ovom svom povratku kući on ne može biti dočekan kao da se ništa nije dogodilo. Na to je ukazao još Isus Krist. Jer, sve podliježe strogom duhovnom redu. Svaki čovjek sebe određuje svojim mislima i svojim djelima, nitko drugi nego on osobno odlučuje o presudi koja će mu diti izrečena. Na temelju onoga što jedno biće donosi u duhovni svijet, biće mu dodijeljena i sfera kojoj pripada. To potvrđuje i citat iz Bagavadgite: ‘Tko se klanja bogovima, on će dospjeti bogovima, tko se klanja precima, dospijeće precima, a moji poštovaoci doći će meni’.
Glavni smisao prethodnog života jeste pomoći duši da nađe put kako bi odužili karmičke dugove. Među najteža iskustva tek pristigle duše spadaju grižnja savjesti i žalost koje će osjetiti kad sve bude vidjela očima drugih ljudi i kad shvati kako ih je povrijedila i što je sve propustila učiniti.