Rečenica “Sve ti je to na nervnoj bazi!” i termin “somatoformni poremećaj” danas se često upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, ali se činjenica da somatska bolest ide uz neki psihički utjecaj ne koristi dovoljno u liječenju.

Svaka somatska bolest nije bez psihičkog uzorka, bilo da je u pitanju slabost organa prema infekcijama, bilo životne funkcije koje su trajno ovisne od emotivnog stanja organizma, bilo da su to psihogenetski utjecaji.

Nezadovoljne ili emotivno blokirane osobe mogu sebi stvarati bolesti. Također, nesvjesni konflikti mogu kod osobe stvarati ponašanja iz kojih nastaju neki fizički simptomi.

Trebalo bi zato liječenjima pristupiti ozbiljnije, jer osim medikamenata i kirurških zahvata, tek rad na oslobađanju konflikata i vezane psihičke energije dovodi do cjelovitog ozdravljenja. Ako se ne prorade psihički uzroci, liječenje ne dovodi do rezulata ili se bolest “prebacuje” na druge organe.

Čitanje o emocijama, časovi joge i aerobika neće dati potpune rezultate u liječenju ili oporavku ako se ne prorade potisnuti konflikti. Trebalo bi slušati svoje tijelo, analizirati blokade, zakočenja, crvenila i drhtavice, i vidjeti gdje su lokalizirane, što u njima čuvamo i koje “koristi” imamo od fizičkih blokada.

Zašto žena crveni u obrazima preko kapilara, pa zbog njih ne želi izaći van? Kako želudac “radi prekovremeno”, luči sokove i kada smo siti? Kada se epileptični napad javlja, nakon koliko velikog potisnutog bijesa i pred kojom publikom?

Kakve koristi ima osoba koja ne vidi “na daleko” ili se krije iza svojih naočala? Vremenom i stalnom uporabom oka za zadovoljenje libidoznih impulsa, razvija se kratkovidnost zbog istezanja očne jabučice.

Naravno da kratkovidnost može biti i organskog ili genetskog podrijetla, ali postoje i ovakvi slučajevi razvijanja kratkovidnosti zbog pokušaja inkorporiranje, unošenja u sebe objekta, gledanjem. Neki konflikt stvara tenziju koja uzrokuje organski problem.

Psihoanaliza daje odgovore na neka od ovih pitanja i pomaže svojim klijentima u ozdravljenju. Liječenja nisu kratkotrajna, ali donose trajne rezultate.

neuroze organa

Čir na želucu je “dobar primjer” neuroze organa. Osobe koje pate od ovog oboljenja pokazuju kronične nezadovoljene oralne potrebe, kao da su konstantno gladne, ali su tu svoju potrebu potisnule i ispoljile u preduzimljivo reaktivno ponašanje.

One su neprekidno nesvjesno gladne, dok su u suštini gladne ljubavi. Pate za narcističkom hranom, potvrdom da su voljene, vrijedne, dobivati ​​pažnju, da se ogledaju u očima voljenih. Ovo stanje vezano je za bebe ili malu djecu u odnosu s roditeljima, i kada je nezadovoljeno, a dijete odustane od traženja, događa se da potisne tu potrebu.

Odraslim osobama, ova neprekidna psihološka glad izaziva fiziološku reakciju normalne gladi. Luče se sokovi kojima je svrha obrađivanje hrane, kao kada se osoba sprema jesti. Zamislite osobu koja stvarno osjeća glad i to neprestano. Kronično neprestano lučenje želučanih sokova je uzrok čira. Čir postaje rezultat psihičkog stavka.

Taj stav bismo mogli prevedomo sa – “Gladan sam ljubavi, ali ne smijem sebi priznati da me mama nije dovoljno voljela, i da sam odustao od traženja ljubavi”.

Problemi sa stolicom kod male djece, mogu nastati kada djeca odugovlače s defekacije iz zadovoljstva ili iz straha. Voljno zadržavanje u početku, transformira se u neurozu organa. Da biste pomogli djetetu koje ima ovih problema i spriječili razvoj neuroze, zapitajte se što to pokušava reći, što ne želi dati, kakva je emotivna atmosfera koja u obitelji vlada?

Kada odrasli navale da dijete i traže od njega da ide na kahlicu, ono doživljava to što posjeduje kao jako dragocjeno, nešto što drugi žele mu uzmu, i onda bira hoće li ili neće da im da “kaku” koju traže.

Kada se neuroza razvije, nesvjesnim analnim impulsima djeluje se pritiskom zadržavanja i izbacivanja. Organizam je trajno podvrgnut konfliktom između tendencije za zadržavanjem i odbacivanjem. On može predstavljati konflikt između uzbuđenja i straha ili objekte i predstave dopuštenih ubacivanje u sebe, u ličnost, i izbacivanje van, predstavlja podjednako poželjno iskustvo.

Nesvjesni mehanizmi kontroliraju “zatvor” ili dijareju. Osoba neće “da emocije” te ima “zatvor”, a zatvorila je svoje emocije. Kada je u situaciji da osjeti da blokade popuštaju i da će se “otvoriti”, dobiva dijareju.

Mišići i neuroze

Naše tijelo koristi mišiće kao patogene obrane od potisnutih impulsa. Cilj patogenih obrana je uvijek blokada nekih pokreta. Grč mišića predstavlja sredstvo za čuvanje potisnutog materijala u potisnutom.

Za svaku osobu je individualno kako će reagirati iu kojoj točki će mentalni konflikt naći svoj izraz u mišićnim reakcijama. Osim zatezanja i grčenja moguća je i reakcija labavosti i opuštenosti.

Kada nešto ne možemo izgovorimo, jer postoji nesvjesni konflikt, stvori se knedla u grlu. To može biti neiskazana tuga, neuzviknut bijes. Kada se zakočena emocija izgovori i kada se uvezana energija razveže jer osoba dođe do uvida u svoje potisnute emocije, dolazi do otpuštanja napetosti mišića i uzdaha olakšanja.

konstantan umor

Ljudi se svakodnevno žale na umor i kada nisu fizički aktivni. Pripisuju krivnju nekom trećem faktoru, utjecaju klime, zaprašivanje s neba, zračnom pritisku. Istina je da osoba može samu sebe da umori.

Stalna upotreba mišića za neurotička spazme, grčenja zbog potisnutih agresivnih impulse imaju, neminovno, zamarajuće djelovanje. Ovaj umor može se smatrati ekvivalentom depresije, pada od umora.

Agresija neispoljena izvana postaje agresija okrenuta prema unutra i osoba ubija samu sebe, odnosno stavlja sebe u depresivno stanje.

Zakočenost spolnih karakteristika

Mnogi ginekološki problemi rezultat su nesvjesne pregenitalne mržnje prema spolnim odlikama majke. Neprihvaćanje svog spola, neprihvaćanje zavisti prema muškom spolu, potiskivanje konflikta između libidozne želje i zabrane zadržava se u predjelu zdjelice i spolnih organa.

Muskulatorne poremećaji se često pojavljuju istodobno s poremećajem dubokog senzibiliteta i tjelesnih osjećanja. Ako je moguće uspostaviti svijest o tjelesnim osjećajima uz pomoć terapije, muskulatorne funkcije ponovno postaju normalne.

Ženske osobe sa konfliktom između egzibicionističkih težnji i skromnog ponašanja s druge strane mogu imati strah ili stid zbog ginekološkog pregleda. Neuroza može dovesti do toga da osoba osjeća kao da donji dio tijela nije njen, i tek tada može podnijeti pregled.

Ili na primjer, djevojčica koja je voljela plesati i maštala kako će postati zvijezda svjetskog glasa, koju otac zbog toga kritizira, postupno razvija artritis koji ima značenje zabrane i kazne za njezine plesačke ambicije, a istovremeno i krivnje zbog egzibicionizma i reaktivne kastrativni tendencije usmjerene ka ocu.

disanje

Svaki put kada se poduzima neka nova akcija, kada je neka nova stvar opažena ili pažnja privučena, dolazi do lake promjene ritma disanja. Kao neki signal straha niskog intenziteta, kada se pitamo da li treba ili ne treba da budemo uplašeni.

Traumatski strah ili jake krize straha prati grubo respiratorno reagiranje. Strah se doživljava kao jedna vrsta gušenja, kao kod napada panike.

Disanje se može i seksualizovati. Udisanje predstavlja ubacivanje, inkorporaciju, osobe u sebe, izdisanje izbacivanje. Udisati isti zrak s nekom osobom značiti sjediniti se s njom, a izdisanje odvajanje.

Kod dječje astme u pitanju je pasivan poziv majci, koji se izražava u patološkim promjenama disanja. Kriza astme je ekvivalent straha. Krik koji zove u pomoć, upravljen ka majci, neizgovoreno.

Dijete pokušava u sebe ubaci, introjektuje siguran objekt, majku, kako bi na taj način bilo stalno zaštićeno. Istovremeno ima i instiktivan strah protiv koga je taj pokušaj usmjeren. Dijete može fantazira da je udahnulo majku, unijelo je u sebe, a tada se javlja konflikt između djetetovog “ja” i njegovog respiratornog aparata koje predstavlja ubačeni objekt. Dijete se guši.

Asmaticni kriza nastaje kao reakcija na opasnost odvajanja od majke, predstavlja jecaj ugušen strahom ili bijesom. Izvori ideje opasnosti od gubitka majke potječu iz iskustava ili iskušenja kojima je dijete bilo izloženo. Zadatak da savlada strah od napuštenosti počinje upravljati njegovim životom.

Srce kao simbol ljubavi

Srce smatramo organom ljubavi. Crtamo srce kao simbol voljenja. Ono bije u bijesu, pri seksualnom uzbuđenju i strahu i teško je za vrijeme žalosti.

Kronična razdražljivost srca vezuje se za nesvjesnu agresivnost is strah od odmazde. Osobe koje pate od nje, pate zbog potisnute mržnje prema roditelju istog spola i istovremeno straha od gubitka njegove ljubavi u slučaju kada bi se ova mržnja otvoreno izrazila. Ishod ovog konflikta je strah da će biti napušten. Taj strah može poprimiti oblik straha od smrti.

Kada je roditelj bio srčani bolesnik događa se da dolazi do identifikacije s njim naročito ako je to roditelj protiv koga su bile uperene želje za smrću, koje su izazivale strah od odmazde. Kada se i životne okolnosti namjeste tako da osoba ulazi u suparništvo s tim roditeljem, krize se ubrzavaju.

Sustav cirkulacije je zatvoreni sustav, i nije sposoban za opterećenje ili rasterećenje, tako da su osobe koje blokiraju vanjske rasterećenje svojih emocija više disponirane reagirati promjenama ovog sustava.

Povećan broj ljudi koji pate od hipertenzije vjerojatno je u vezi s mentalnim stanjem ljudi koji su naučili da je agresivnost loša stvar, a moraju živjeti u svijetu koji iziskuje veliku količinu agresivnosti. Kako pjesma kaže – “Ovdje kome ne porastu zubi, ej, kukala mu mati …”.

Visok krvni tlak javlja se kod osoba koje izvana izgledaju mirne i ne dozvoljavaju nikakav odvod svojih impulsa. Jaka nesvjesna instinktivna tenzija koja je rezultat jake težnje za agresijom i isto tako jake pasivno-receptivne tenzije za oslobođenjem od te agresije, obje nesvjesne, djeluju na rast arterijske hipertenzije zbog neoslobođene unutarnje tenzije.

glavobolje

Nadam se da vas od prethodnog dijela teksta nije glava već zaboljela i da vam može poslužiti u boljem razumijevanju sebe i drugih. Sada ćemo razmotriti baš pitanje glavobolje. Možete se zapitati – “Zašto bolim svoju glavu, umjesto zašto mene boli glava?” .

Lako plašljive ili deprimirane osobe, uvijek spremne prihvatiti prijekor, seksualno potisnute i one koje pokazuju intenzivnu vezanost za svoje roditelje mogu biti neurotični karakteri predisponirani na migrene.

Ovakve osobe djeluju kao da izgledaju kao da stalno pokušavaju suzbiti nesvjesno neprijateljstvo. Neprijateljska tendencija često je upravljena ka destrukciji inteligencije objekta, kao “mentalna kastracija”. Osjećaji krivnje tada okreću napad protiv vlastite glave.

Da ne bi mrzili “glupog oca” od čije se odmazde i agresije, u slučaju pokazivanja svoje mržnje, jako plaše, osobe će “boljeti svoju glavu”, zatim će im biti “muka” jer ne mogu “probaviti” svoje roditelje i njihov odnos.

koža

U stanjima živčane napetosti koža postaje sjedište hitnih rasterećenja, što se najočitije manifestira kod živčanog znojenja.

Koža u svojstvu omotača ima ulogu zaštitnika i predstavlja granicu s vanjskim svijetom. Ona ispituje podražaje, ako je potrebno, otupljuje ih ili potiskuje, a to nekada radi i protiv unutarnjih podražaja, kao mjera zaštite, jer tretira te unutarnje podražaje kao da su vanjski.

To radi i prema potisnutim impulsima koji traže rasterećenje. Tako se i koža može koristiti kao oklop. Iz ovakvih situacija nastaju dermatoze. Moguće je i da sadističke želje utječu na kožu, kao u slučaju psorijaze, kada su uperene protiv “ja”.

Koža je i erogena zona, i ako je ugrožena težnja da se tako upotrebljava, izlaz se nalazi u promjenama na koži. Zaključak koji možemo izvući je – “Mazite se ljudi!”.

U osnovi dermatoza može se naći i konflikt i sudar seksualnog nagona i straha ili stida, a koji mu se opiru, te kod narcističke potrebe za reosiguranjem, kao nesvjesni konflikti kod fobija koje se odnose na ljepotu i ružnoću u slučaju društvenog straha.

Što će drugi reći, kako će procijeniti osobu, da li će je odbaciti, prezreti ili poniziti reflektira se na promjenama na vidljivim mjestima, tako da osoba dobiva, točnije pribavlja sebi, i očito opravdanje za svoju fobiju i strah.

Reakcije kože mogu predstavljati i manifestacije straha. Krize urtikarije nailaze u vrijeme frustriranih žarkih želja koje ne nalaze druge puteve rasterećenja.

Ljubav kao lijek

“Suvremena psihosomatska medicina kao i suvremena imunološka istraživanja stigli su do dragocjenog saznanja da vjera, nada i ljubav kod zdravog i naročito kod bolesnog čovjeka djeluju poticajno na imunološke obrambene snage u uspješnom svladavanju i najtežih bolesti.” (Vladeta Jerotić)

Da bi se do ljubavi stiglo, potrebno je otkloniti strahove od nje, odblokirati zakočene emocije i razviti bazične sposobnosti za obradu emocija. Tada osoba može sama sebe ljubavlju liječiti i može razvijati vlastitu sposobnost za ljubav i rad.