Perpetuum mobile po definiciji je motor ili stroj koji jednom pokrenuta neprekidno radi i proizvodi energiju bez daljnjeg ulaganja energije iz vanjske sredine. Perpetum mobile bi, dakle, morao biti neovisan od vanjskih izvora energije i od bilo kakvih vanjskih uvjeta. Ovaj ‘Večiti motor’ se oduvijek zamišljao kao mehanička sprava koju ne pokreće ni čovjek ni životinja niti bilo što drugo: ugljen, nafta, plin, uran, vjetar, sunce, slap – sve to postaje suvišno kao izvor energije.
Jedan od najpoznatijih primjera stroja s perpetualni pogonom je kotač Johana Beşler (slika lijevo), za koji su mnogi eminentni ljudi njegovog vremena smatrali da je ostvario cilj europske znanosti postavljen još u srednjem vijeku: rotiranje težine na takav način da se proizvede više energije dok pada nego što je potrebno da se kotač podigne unatoč sili gravitacije. Precizne okolnosti koje su dovele do Beslerovog otkrića su nejasne: jedna od priča nagovještava da ga je inspirirala strojeva koju je nekada davno vidio u jednom samostanu.
Stotinama godina se svako razmišljanje o ovoj temi svodilo na mašinu koja će nekako biti u stanju ‘prevari’ gravitaciju, reagirajući kao da je masa težine u pokretu manja nego miruje. Kod ove samokrećuće strojevi, kotači su obično u liniji duž centra gravitacije kao vodenicno kolo iu kombinaciji s genijalnom komponentom – specifičnim načinom zadržavanja i oslobađanja težine. Ako bi impuls sile postao veći od kombiniranih sila gravitacije, trenja i otpora zraka, takav kotač bi ne samo mogao se pokreće sam od sebe već bi – pošto se jedna polovica njegovog oboda kreće prema dolje, nizbrdo – mogao i povećati vlastitu brzinu i stvori dovoljan višak sile koja će se zatim iskoristiti u neke druge svrhe. Poslije Jouleovog prvog zakona termodinamike – zakon održanja energije – prema kome ukupna energija zatvorenog fizičkog sustava ostaje nepromijenjena tjedna vremena, ovaj cilj nije bio samo praktično nedostižan, već je i službeno proglašen nemogućim. Što se suvremene znanosti tiče, vjeruje se da u zakon održanja energije može posumlja samo netko tko je neupućen, naivan, prevarant ili luđak. Smatra se da za ozbiljnog i odgovornog znanstvenika tu mjesta nema.
Otkrićem parnog stroja, u 17. stoljeću, rodila se ideja da bi perpetuum mobile mogao raditi kao toplinska strojeva. Tako zamišljena stroj je nazvana perpetuum mobileom druge vrste, za razliku od mehaničkog perpetuum mobila koji je nazvan perpetuum mobile prve vrste. U oba slučaja, motor koji bi dobio naziv perpetuum mobile, u osnovi treba zadovoljiti uvjet da proizvedena energija bude veća od one koja se u njega ulaže. Ideja da je takva strojeva moguća, na prvi pogled je besmislena. Nije potrebno poznavati zakon održanja energije da bi se došlo do zaključka da perpetuum mobile nije moguć, ili da je malo vjerojatan. Zdrav način razmišljanja koji se zasniva na dosadašnjem iskustvu, govori u prilog tome da umjetno napravljen uređaj može raditi samo ako ga netko ili nesto pokreće, a ne sam od sebe.
Slaba je utjeha što se do sada mnogo toga dogodilo u što se prethodno nije vjerovalo, jer je perpetuum mobile jedna od rijetkih stvari, ako ne i jedina, za koju znanost izričito tvrdi da je nemoguca. No, već sa metodološkog stanovišta, primjena ovog zakona na perpetuum mobile nije opravdana.

Nije logično da se za nešto što je nepoznato vezuje bilo kakav zakon. Istina, zakon održanja energije je ne slučajno podignut na razinu principa, na razinu opće važnosti, ali se zaboravlja da je znanstveni apsolutizam u osnovi neodrživ. Nije se jednom u znanosti dogodilo da jedan princip bude zamijenjen drugim.
Ipak je 1712. godine Johan Besler, zanatlija koji je zapadnu Europu proputovao uzduž i poprijeko, izložio svoj vlastiti izum u svojoj kući u njemačkom gradu Gera. Bio je to kotač koji je mogao da se okreće sam od sebe. U izjavi koju je napisalo i potpisalo 14 najuglednijih ljudi toga grada – aristokrate, liječnici, odvjetnici i profesori – piše sljedeće: ‘Dugo željeni i sanjani Perpetuum Mobile je konačno pronađen. To je jedinstvena i nevjerojatno korisna mašina koja se okreće bez dodatnih utega, vjetra, vode ili izvorskih mehanizama, a također je u stanju lako i jednostavno pokreće druge strojevi za čiji je rad potrebna velika sila – vodovode i mlinove … ‘
Naravno da nema ni jedan živi izumitelj koji jednu takvu izjavu ne bi uramio i odmah okačio na zid. Ipak, Johan Besler se nije baš najbolje snašao u ovako neočekivanoj situaciji. Možda i jest bio genij, makar iza zatvorenih vrata svoga doma gdje je, kako su govorili njegovi suvremenici, proveo 10 godina mukotrpnog rada da bi ostvario svoj cilj. Ali kada je došlo da se raspravlja o poslovnoj politici, Beşler genijalnost mu nije pomogla da sagleda sve mogućnosti. Tako je ponudio prodati tajnu svoga kotača za sumu koja bi danas odgovarala cifri od 30.000 eura. Ubrzo su se na njega obrušile optužbe da je prevarant, pa je razočarani izumitelj uništio svoj kotač i napustio grad.
Ipak nezastrašena napadima, Johan basler je sagradio veći model i ponovno prilazao mogućnosti svoga kotača, ovoga puta pod pokroviteljstvom skupine uglednih ljudi kojima je predsjedavao Moric Wilhelm, vojvoda od Cajs. Besler je dozvolio svim prisutnim posjetiteljima da pregledaju i provjere svaku komponentu strojevi, pa čak i da je prenesu na drugi kraj prostorije gdje ju je bilo moguće zaustaviti i nanovo pokrenuti laganim guranjem jednom rukom. Prisutni su potpisali izjave da se Beslerov kotač zaista pokreće onako kako je on to opisao u instrukcijama, baš kao i certifikat da je demonstracija uspjela u potpunosti. Jedno od glavnih imena koja su potpisala takvu izjavu bio je i Kristijan Volf, engleski matematičar i profesor.
Nepoznato je jesu li Beşler protivnici i klevetnici vidjeli stroj ili ne, ali se kampanja protiv izumitelja i njegovog nevjerojatnog izuma ponovo razbuktala. I ponovo, tvorac je uništio čedo svoga uma i pronašao novog patrona – Karla, grofa od Hese Kasela. U zamjenu za tajnu unutrašnjosti kotača, grof je izumitelju osigurao svoju zaštitu, krov nad glavom i znatna materijalna sredstva. Besler je namjeravao napravi najveću i najgrandiozniju demonstraciju svog izuma.
Besler je 10. studenog 1717. godine, sa spremnim modelom trećeg kotača trebao obaviti testiranje u zamku Vejzenštajn pred grupom ljudi nesumnjivog integriteta i obrazovnog nivoa. Kada su svi dijelovi stroja pregledani a okolne prostorije temeljito pretražene zbog eventualnih skrivenih mehanizama i pomagača, kotač je sklopljen i pokrenut.Dva dana kasnije, prostorija u kojoj se nalazio kotač je zaključana i zapečaćena voskom. Dvije naoružana vojnika su postavljena pred ulazna vrata prostorije.
Pedeset četiri dana poslije, 4.januara1718. godine, prostorija je otpečaćena i otvorena, a prisutni su mogli jasno vide da se kotač i dalje okreće. Bilo je prijedloga da se razdoblje čekanja još produži, ali ih je grof Karl odbio, uvjeren da je eksperiment uspješno demonstrirao potencijalnu korist Beslerovog kotača. Kotač je ispitivan i testiran i naredne četiri godine. Glavni arhitekt austrijskog cara je napisao: ‘potpunosi uvjeren da nema razlog zbog čega ova mašina ne bi dobila ime Perpetuum Mobile, a imam dobre osnove vjerovati da ona baš to i jeste’.
Johan Basler nikada nije javnosti otkrio princip rada svoje strojeve. Zbog konstantnih napada i optužbi da je prevarant, njegova reputacija je pala na niske grane i nikada nije uspio postići cijenu koju je tražio za svoj kotač. Na kraju je na dijelove i djeliće rasturio mašinu, nacrte i bilješke, da ih nitko ne bi mogao ukrasti, pa je naoštrio pero i napisao knjigu koja govori o njegovom otkriću i pred očima čitatelja vješto balansira nagovještajima i šiframa, ne otkrivajući izravno tajnu svog izuma . Ta knjiga je svojevrsni alkemičarski traktat namijenjen inženjerima koji sanjaju o pronalasku perpetuum mobila. Johan Besler je umro 1745. za pisaćim stolom u 65. godini života, dok je radio nacrte za posebnu vrstu vjetrenjače.
Priča o Beslerovom pronalasku pokazuje kako su čak i najpozitivniji zaključci do kojih dođu kvalificirani i ugledni ljudi, samo dio dugog i teškog procesa prihvaćanja revolucionarnih pronalazaka i pronalazača, mahom osuđenih na nerazumijevanje ograničenih i sebičnih umova.
Ako bi Beslerov pronalazak mogao na neki način zaživjeti, što će se onda dogoditi s velikim i moćnim naftnim korporacijama i pratećim industrijskim parazitima? Da li će ljudi iz tih korporacija koji već upravljaju svijetom, zaista dozvoliti da im se u posao umiješaju neki autsajderi koji nude besplatnu, čistu i trajnu energiju svima na planeti?