Ponekad, kada upoznamo nekoga, javi se osjećaj da tu osobu poznajemo cijeli život, a zapravo je vidimo prvi put u životu. Još ako osjetimo “leptiriće” u trbuhu i snažnu, gotovo magnetsku privlačnost prema duši koju tek što smo sreli, ulazak u emotivnu vezu je neminovan.

Osjećamo se kao da je cijeli svijet naš i da ništa nije nemoguće. Opijeni smo samim emotivnim odnosom i maštamo da je to ljubav za cijeli život. Partner je za nas savršen. Ono što osjećamo je da je on drugi dio naše duše i da nas upravo on čini kompletnim.

Ipak, kako to najčešće biva u ovakvim situacijama, u jednom trenutku u odnosu počinju problemi. Partneri se sve više udaljavaju jedni od drugih, a svađe postaju sve češće. Iako još uvijek postoji snažna privlačnost, stvari kao da počinju se urušavaju.

Nekada naglo, a nekada polako ali sigurno odnos završava i dosadašnji strastveni ljubavnici postaju stranci. Jedna iskra ostaje da gori i da podsjeća na neka ljepša vremena slično kao stihovi pjesme: “Deset godina je prošlo kao tren. Svjestan sam da više nikad neću biti njen. Ali nervira me zašto ja nju i dalje volim. ”

Također se događa da dvoje ljudi osjećaju iznimno snažnu povezanost, bliskost, ali iz nekog razloga nikako ne mogu biti zajedno. Kao da su isuviše slični da bi bili jedno za drugo. Zbog toga ostaju prijatelji, ali su uvijek negdje na granici da postanu ljubavni par.

U ovakvim trenucima zapitamo se da li postoji izlaz iz ovakve situacije …