No, priča postaje još čudnija. Prema jednom izvoru, koji je Simmonsu pričao samo pod uvjetom potpune anonimnosti, godine 1974. jedan američki tim za specijalne operacije bio je angažiran na snimanju ruskog radarskog sustava koji je pratio letove iz Turske u tadašnji SSSR. Vraćajući se preko Ararata, kako bi izbjegli da budu otkriveni, taj tim je zahvatila oluja, pa su potražili zaklon u jednoj pukotini u glečeru. Doslovno su upali u jednu ogromnu strukturu za koju su isprva pomislili da je staro bizantsko svetište – ali su shvatili da je nadmorska visina bila previsoka za tako nešto, pa su jednodušno zaključili da se radi o – biblijskom Kovčegu. Njihov izvještaj, kodiran kao ‘Crno Koplje’, stigao je i do predsjednika SAD, jer je Simmonsu prijatelj predsjednikovog savjetnika rekao da je taj savjetnik vidio još uvijek skriveni izvještaj u Ovalnom uredu, a koji je uključivao i specifično spominjanje onoga za što je dotični operativni tim vjerovao da je očuvani, u ledu zarobljeni dio pravog Nojevog kovčega.
Objelodanjena je još jedna slična priča, puna detalja. Između prosinca 1959. i travnja 1960. godine, jedan pilot je napravio pedesetak letova iz jedne tajne turske baze u Sovjetski Savez, kako bi odvratio pažnju Sovjeta od istodobnih američkih letova. Vraćajući se u Tursku preko rusko-iranske granične zone, pored Ararata, s lijeve strane je, kako kaže, često viđao i snimao duguljasti, pravokutni kovčegu nalik objekt, koji je štrčao iz leda na nekih 4.500 metara visine. Sad su, po njemu, ti snimci pohranjeni sedam katova ispod Pentagona.
Godine 1968, Dave Duckworth, tada tinejdžer, radio je volonterski u čuvenom Smithsonian institutu u Washingtonu. Duckworth je Simmonsu ispričao da je nekoliko dana u jesen te godine nekoliko teretnih paleta označenih sa ‘Smitsonian Institution / Nacional Geografic Ararat Expedition’ ležalo na teretnom doku. Taj materijal, za koji je tad bio zadužen specijalist Robert Gajst, sav je završio u odjelu za paleontologiju kralježnjaka.
Duckworth kaže da je vidio infracrvene fotografije napravljene iz zraka, iz usidrenog balona, ​​koje pokazuju jedan brodoliki objekt pod ledom. Rečeno mu je da je pronađen Nojev kovčeg. Video je starinske alate, grnčariju i alabasterski sarkofag koji je sadržavao jedno tijelo. Čuo je da Gajst kaže da ima još tijela, i rečeno mu je da o svemu šuti.
Prošlo je nekoliko godina, a Dave Duckworth je ipak poneki put otvoreno pričao o tom doživljaju. Godine 1974. – kad je došlo i do spomenute operacije ‘Crno koplje’, a dugo nakon što je Dave priča postala poznata – dva FBI agenta posjetila su ga na mjestu njegovog tadašnjeg zaposlenja i upozorila ga da je ‘bio na mjestu na kojem nije trebao biti i da je vidio nešto što ga se ne tiče ‘.
Postavlja se pitanje, zašto se sve ovo zataškava? Kome je u interesu da i Potop i kovčeg ostanu i dalje samo legende? Da li bi možda nalazi iz Kovčega zadali presudan udarac već ionako klimavoj darvinističkoj teoriji (vidi temu Darvinova teorija, LAŽ KOJA TRAJE), i tko zna još kakvim važećim znanstvenim teorijama?
A možda bi i iz temelja uzdrmali i vladajuće političke sustave, izazivajući revolucionarne društvene, kulturološke i duhovne procese?
Da li je možda i zato Veći Ararat danas nedostupan za istraživanja? Jer Ahora klisura je zabranjena zona za bilo kakvo penjanje i fotografiranje. Prilazi su minirani, i mjesto je osigurano vojnim utvrđenjima.

POVIJESNI svjedočanstava O kovčega

■ 275. godina prije Krista – Berosusova Babilonska povijest kaže da hodočasnici putuju na Ararat da bi pravili amulete od okamenjene smole koja prekriva kovčeg.
■ 50. godina naše ere – Josip Flavije spominje hodočašća do očuvanih ostataka Nojevog kovčega.
■ 620. – Prema Huseinu El Makinu iz Bagdada, rimski car Heraklije posjećuje ostatke Nojevog kovčega poslije osvajanja perzijskog grada Temanina.
■ 1255. – Gijom od Rijsbreka priča o pobožnom Jakovu iz takozvane Medzpinove avanture na Araratu i njegovoj uslišenoj molitvi da vidi kovčeg.
■ 1647. – Knjiga ‘Plovidba i putovanja veleposlanika’ povezuju armenske i perzijske priče o okamenjenom Kovčegu.
■ 1820. – Istraživač Klaudijus Džems Rič piše da je neki Aga husein video ostatke kovčega.
■ 1829. Džems Perot se prvi u modernim vremenima penje na Veći Ararat. Posjećuje jedan drevni manastir, za koji se govorilo sadržavati neke artefakte iz Kovčega.
■ 1854. – Hadž jear i njegov otac odveli su tri britanska znanstvenika do ostataka Kovčega na Araratu.
■ 1876. – Vikont Džems Bris penje se na Ararat, i priča o tome u svojoj knjizi Transkavkazija i Ararat. Nalazi staro rukom obrađeno deblo na ovoj inače goloj planini.
■ 1883. – Turski dužnosnici ispituju velike lavine na Araratu i izvještavaju o sačuvanoj, ali vremenom oštećenoj strukturi Kovčega. Lokalno stanovništvo tvrdilo je da su ostaci bili vidljivi šest godina.
■ 1887. – John Joseph, princ od Nourija, arhiepiskop i veliki apostolski veleposlanik Malabar, Indije i Perzije, tri puta pokušava uspon na Ararat, i tvrdi da je vidio Kovčeg na prijevoju između vrhova. Turska odbija pošalje kovčeg na Svjetski sajam u Chicago.
■ 1906. – George Hagopjan penje se nekoliko puta sa svojim ujakom na Ararat i tvrdi da se više puta popeo na sačuvani kovčeg.
■ 1939. – Novozelanđanin Hardvitke Najt nalazi vrlo stare rukom obrađene trupce na Araratu.
■ 1948. – Farmer sakri Arsent priča o viđenju okamenjenih ostataka brodolike figure na Araratu tjedna neobično toplog ljeta.
■ 1950. – danas – Posljednjih godina se problematikom Kovčega, i zahtjevima za legalizaciju istraživanja ledenjaka ABiH II bavi uglavnom grupa okupljena oko iskusnog planinara B.Dž.Korbina.