U svom Račnik Vuk Karadžić dosta prostora posvećuje vješticama i veli, da se ‘vještica zovu žena koja ima u sebi nekakav nečastivi duh koji iz nje izađe i stvori se u leptira, u kokoš ili puricu, pa leti po kućama i jede ljude a osobito malu djecu, a slično mišljenje vlada i danas po nekim selima. Tako se u Makedoniji smatra da su vještice obično stare žene iz kojih noću izlazi duša i ide po selu, da bi noću jele mast, sir, pa posle to povraćale oko kuća po avlijama i guvnu ‘.
Naime, u ovim našim krajevima misli se da su vještice uvijek stare žene, babe – krezube, ružne a zle krvi i naravi. Hercegovci, međutim, vjeruju da su one udane žene, koje nemaju manje od pedeset godina, dok u Crnoj Gori ‘vele da ima i mladijeh vještica’.
Ali, nije samo starost indikacija, već ima i drugih znakova na temelju kojih se može reći koja je žena vještica. Da bi to provjerio, narod primjenjuje na primjer, kada kome dođe kakva baba u kuću, a on sumnja da je vještica, mora, da bi to provjerio, da obrne verige naopako i da stavi metlu iza vrata naopako, pa ako je ta žena vještica neće moći izaći van. Vrlo je rašireno mišljenje, u našim krajevima da svećenici mogu odmah poznati svaku vješticu. U Hercegovini kažu da ‘svaki pop može poznati vješticu, jer kada ih pričešćuje vidi u svake krvave zube’. Međutim, nemaju samo svećenici mogućnost da ih prepoznaju u crkvi, već to mogu i obični ljudi i to na sljedeći način. Potrebno je da zabodu iglu glavaticu u prag od vrata crkve i tada je vještica zarobljena u crkvi sve dok se igla ne makne s vrata.
Vještice se mogu raspoznati i po posebnim znacima koje nose na sebi, a veoma je rasprostranjeno i uvjerenje da koja god žena ima zao pogled da je ona vještica. ‘Siguran’ biljeg je da svaka brkata žena ‘koju gari nausnica kao u mlada momka kad počne brkatati ono je prava pravcata i prepredena vještica’. Isto je važilo i za žene koje imaju rutave noge. Među Srbima Krajišnicima bilo je uvriježeno mišljenje da se vještice poznaju po tome ‘što je brkata, gustijeh obrva, ide pogurena i oči joj utonule u glavu’,
Vještice se mogu raspoznati i po nekim specijalnim osobinama: prave vještice nikada ne mogu potonuti u vodu, ili, kako veli narod ‘ne primaju vodu u sebe i ne mogu potonuti’. Poznat je jedan slučaj istraživanja vještica u Karađorđevo vrijeme u Srbiji. Četvrtog kolovoza 1734. godine pisao je iz Grocke Grocansko egzarh Andrija Joakimović generalnom egzarh Pavlu Nenadoviću u Beograd kako su stanovnici Hasanpašine Palanke protjerali iz mjesta stanovanja Milojku, mater tadašnjeg svećenika Petra Ninkovića, zato što je nekom čovjeku umrlo dijete i što je pomrlo još nekoliko druge djece ‘koje od boginja, koje od bolesti’, pa su ljudi mislili da su djecu Pomorie vještice. Zbog toga su ljudi uhvatili popovu majku i još neke babe za koje se govorilo da su vještice pa su ih jednu po jednu vezali za uže i bacili ih u vodu bezdušno ih mučeći da se uvjere jesu li zaista vještice.
Čarobnjak je kod svih naroda mogao biti najbolji i najopasniji član društva. Njega su se svi bojali. Jer, nema nijedne čudne strvari koje on ne bi mogao izvesti. On spašava od zlih duhova za vrijeme bolesti, on privlači u sebe zle duhove iz bolesnika, kazuje prošlost i proriče budućnost, pronalazi krivce i najzad, u stanju je osujetiti izvršenje kazne nad krivcima.
Katolička crkva je na pojavu vještica gledala ne kao na proizvod fantazija prostog naroda već kao na jednu stvarnu pojavu. Doktrina vještica se u Europi pojavila u veoma surovo vrijeme, točnije u vrijeme vrlo bespoštednih religioznih borbi. Zbog toga je palo i mnogo žrtava: tjedna dva i pol stoljeća, u Njemačkoj je poginulo oko 100.000, au Engleskoj oko 30.000 ljudi, a sve zbog toga što se u Srednjem vijeku jako vjerovalo u snagu demona i nečastivog.
U XVII i XVIII stoljeću, suci su na našim prostorima vjerovali da se čaranjem može zajamčiti nepovredivost tijela, o čemu svjedoči istraga protiv Nikole Miljaković, vojnika, koji je 1738. godine uhvaćen u Zagrebu zbog čaranja s osvećenom Hostijom koja je kod njega nađena. Bačen je na muke, pa je priznao da je hostiju nabavio za vrijeme rata s Italijom, u Ženevi. Za vrijeme suđenja, sjedio je vezan za neku spravu za mučenje, pa je kasnije sudac zabilježio kao dokaz da je Miljakovićevo tijelo zbilja bilo nepovrijeđeno. Na mukama su ga držali skoro četiri sata.