Nikada vam osoba koja se stidi ili ima napad panike neće reći da želi da se stidi, da želi da se plaši, kao i da se osjeća izgubljeno i bespomoćno.

Ona može biti samo svjesna želje da se takvo stanje prekine, da pobjegne iz nepodnošljive situacije ili da konačno savlada taj mučni strah, i postane opuštena i samouvjerena osoba.

Nesvjesne želje, koje se u njoj sukobljavaju, onemogućavaju joj biti uspješna u objema situacijama – niti može pobjeći, niti uspijeva postane autentično spontana i slobodna.

Sličnosti između realnog straha i anksioznosti

Anksioznost i strah predstavljaju emocionalnu reakciju na opasnost. Simptomi poput fizičko uzbuđenje, drhtanje, znojenje i jako lupanje srca, i intenzivni strah od žestokog lupanja srca, zajednički su za oba stanja. Razlika među njima je srazmernost opasnosti i reakcije osobe.

Anksioznost je nerazmjerna reakcija na opasnost ili “izmišljena opasnost”. Ona predstavlja reakcije na iracionalna uvjerenja odnosno iracionalne strahove. Iako osobama sa strane izgleda kao da anksiozna osoba nema čega da se boji, za nju je njezin strah osnovan, a njena reakcija razmjerna opasnosti.

Opasnost je subjektivna i skrivena za ostatak svijeta. Osjećaj je nelagodan, osoba vjeruje da je samo njoj tako teško i da se iz tog stanja ne može izbaviti. Često to uspijeva samo uz pomoć lijekova.

Razlozi za anksioznost

Često su uzroci i razlozi nepoznati i samoj osobi, koja od anksioznosti pati. Ipak, u svakom od slučajeva napada panike, treme, stida, ili bilo kojeg drugog iracionalnog straha, u osnovi se krije neki konflikt, sukob između želja.

Kod straha od visine, situacija stajanja na litici potiče u osobi konflikt između želje da živi i želje i iskušenja da se baci s visine, i iz nekog razloga okonča sebi život.

Osobe koje su u stalnoj anksioznosti od smrti, od razbolijevanja od raka, iznenadnog završetka života, plaše se smrti dok istovremeno priželjkuju kraj svog života zbog patnji koje svakodnevno proživljavaju.

Različiti strahovi od smrti, kombinirani sa željom za smrću, stvaraju konflikt i anksioznost od bliske opasnosti, koja bi svakog trenutka mogla ih pogodi.

Kada se osoba plaši javnog nastupa ili ima jaku tremu, u njoj se događa konflikt između želje da se pokaže, istakne, i kaže “primijetite me, ja sam bitna, pametna, vidite što umijem ili znam”, i želje da bude dobro dijete, poslušno, da se ne ističe i da time zasluži ljubav okoline.

Kada se te dvije želje sukobe, izbija mržnja prema autoritetu koji je postavio zabranu na isticanje, i time zabranio zadovoljenje želje da se bude primijećen. Pošto se ne ispoljava realno prema autoritetu, mržnja se onda okreće prema onom dijelu ličnosti koji želi biti to dobro dijete koje poštuje autoritete.

Sa druge strane, dio ličnosti koji ostaje dobro dijete daje zabranu dijelu koji želi da se istakne. Tako, međusobno se sukobljavajući, dijelovi ličnosti troše životnu energiju na konflikt unutar osobe i ona nema energije za nošenje sa situacijom, plaši se izbijanja tih agresivnih energija na izvana, projicira ih u okolinu i onda se plaši osude publike, plaši se da će biti odbačena , odbijena, procijenjena kao nedovoljno dobra.

Po njenim mjerilima nije u stvari dobra čim dozvoljava sebi sa se istakne. Tim priznanjem daje sebi potvrdu o realnosti iracionalnih uvjerenja i iracionalnih strahova.

elementi anksioznosti

Mnogi ljudi imaju anksiozna iskustva u svom životu – od snova, treme pred ispit, prije važnog razgovora s nekom važnom ličnošću, na uzvisini, u liftu, pred javni nastup, do straha da ne polude i da ne obole.

Neki su toga svjesni, a neki samo primjećuju da su depresivni, da imaju osjećaj praznine, poremećaje u seksualnom životu. Također, bez svijesti su o svojim strahovima i bez ikakve predstave o konfliktima koji se unutar njih dešavaju.

Nepodnošljiv element anksioznosti je – bespomoćnost. Ona naročito ne prija ljudima za koje je jedan od glavnih ideala snaga, utjecaj, ideja da se bude gospodar u svakoj situaciji (onima koji moraju sve drže “pod kontrolom”, da “amortiziraju sve životne udarce”).

S jedne strane stoji njihova hrabrost, aktivnost, as druge osjećaj bazične bespomoćnosti. Zato oni mrze situacije koje otkrivaju njihovu slabost, koju sebi inače ne dozvoljavaju.

Ovakva osoba mora držati sama sve pod kontrolom, ne smije se prepusti drugoj osobi, ne smije dopustiti sebi osjećaj da ovisi od druge osobe, jer se plaši da neće dobiti zatraženu zaštitu i osjećaj sigurnosti.

Zato postaje anksiozna u situacijama u kojima bi mogla pokazati svoju slabost, osjetljivost, nježnost i igra ulogu “jakog” u odnosu. Sukobljavaju se želja za snagom i jačinom sa željom da se bude osjetljiv, nježan, voljen, da se drugi o njemu brinu.

Drugi nepodnošljivi element anksioznosti je njena – iracionalnost. Neki ljudi ne mogu podnijeti da se u njima samima bore jake, a suprotne iracionalne sile, plaše se da će ih one progutati, i zato se trude i vježbaju da nad sobom vrše jaku intelektualnu kontrolu.

Za njih sve mora biti logično, realno i korisno, oni ne dopuštaju sebi nikakve iracionalnosti. Njima naša kultura pomaže kada daje posebnu vrijednost racionalnom mišljenju i ponašanju, a ono što liči na iracionalno smatraju inferiornim. Bježeći od osjećaja inferiornosti oni se drže intelektualizacije svojih osjećaja.

Treći neugodan element anksioznosti je – bezuvjetno upozorenje da nešto s osobom nije uredu, da je nešto “iščašeno”, i predstavlja izazov da se, to nešto što nije uredu, ispravi. Ovo upozorenje ljudi ne prihvaćaju kao izazov i ne upuštaju se u promjenu.

Što se osoba osjeća bespomoćnije, to se više drži obmane da je ona savršeno u pravu u svemu što radi, sve instinktivniji odbija svaki nagovještaj da nešto u njoj nije uredu, i da nešto treba mijenjati.

Zato će vam uvjeravanje anksiozne osobe da nema čega da se plaši biti jalov posao. Možemo joj pomoći samo otkrivanjem značaja koje pojedine situacije imaju za nju. Što dobiva, što gubi time što ne želi da se mijenja. Da li izbjegava život?

Da li ima korist od povlačenja iz života? Koje želje u njoj bude određene situacije? Zašto ostvarivanje tih želja za nju predstavlja suprotstavljene potrebe. Koga će izdati, ako dopusti sebi zadovoljenje želje? Da li se plaši kazne zbog toga? Koje kazne predviđa? Jesu li one stvarne ili pretjerane?

Izbjegavanje anksioznosti – uloga anksioznosti i obrana od nje

Najpopularnije tehnike za izbjegavanje anksioznosti su racionalizacija, poricanje, narkotiziranje i izbjegavanje misli, osjećaje, nagona i situacija koje mogu potaknuti anksioznost.

Racionalizacijom se najbolje izbjegava osobna odgovornost, njome se anksioznost preokreće u racionalan strah.

Ovakve energične obrane iracionalnog stava možemo vidjeti kod prezabrinut majke koja ulaže svu energiju u obranu sebe, nalazeći primjere koji potvrđuju njene strahove – neko dijete se razboljelo u vrtiću, netko je slomilo nogu u parkiću, netko je povrijedilo ruku na treningu, i ona mora brine za svoju djecu, jer nešto strašno u svakom trenutku može i njima da se desi.

Ovaj branjeni stav ima značajnu funkciju za majku. Umjesto da se osjeća bespomoćnom žrtvom svojih emocija, ona osjeća da može nešto poduzeti. Umjesto da osjeća slabost, osjeća ponos, jer misli da je brižna majka.

Umjesto da prizna sebi da iracionalni strahovi prožimaju njen stav, ona ih osjeća kao ispravne i racionalne. Umjesto da prihvati izazov da sebe promijeni, ona projicira odgovornost na vanjski svijet. Drugi su krivi jer šalju bolesnu djecu u vrtić; drugi su krivi, jer ne odgajaju svoju djecu i ona postaju gruba i bezobzirna prema njenoj djeci; drugi su krivi, jer su nepažljivi.

Kada bi se suočila sa svojim strahovima, osjećajem bespomoćnosti, strahom za sebe, za vlastite slabosti, s potrebom da sve drži pod kontrolom da se ne bi raspala, suočila bi se sa iracionalnostima kojih se u sebi drži. A čega se zapravo plaši?

Boji se suočavanja sa svojom inferiornošću, s osjećajem nevoljenosti u djetinjstvu, osjećanjem mržnje prema značajnim odraslima koji njoj kao bebi nisu pružili dovoljno njege. Izbjegavajući osobnu promjenu, zadovoljava se “utješnim nagradama” koje mora skupo platiti. Ona je “brižna majka”, njezina briga je neophodna!

Ovo naročito skupo plaćaju djeca. Prezabrinut majka ne želi to shvatiti, jer se čvrsto drži obmane da ne treba ništa mijenjati u sebi. Odbija i sve koristi kako ne bi došlo do takve promjene.

negiranje anksioznosti

“Isključivanje aksioznosti iz svijesti, sličnog je efekta kao kod primjera poricanja straha kod vojnika, koji gonjen potrebom da pobijedi strah, čini herojska djela!” (K. Hornjaj)

Preuveličana agresivnost nekada može izgledati kao neposredni izraz neprijateljstva, dok je u stvari samo lakovjerno prevazilaženje postojeće plašljivosti, koje nastaje iz osjećaja da nas netko napada.

Kada anksioznost tjera osobu da pobijedi svoju sramežljivost, ona može preuveličati svoju agresivnost. Bez razrješavanja razloga za strah, konflikt ostaje nerazriješeni, iako može djelovati ga da se osoba oslobodila.

Plašenje Babarogom, gaženje paukova, režanje na velikog psa, i slično, ne oslobađa od strepnje da će se nešto strašno dogoditi u prisustvu ili zbog ideje o prisustvu ovih objekata.

Narkotiziranje

Ovaj način oslobađanja od anksioznosti može se prakticirati uporabom droge i alkohola (princip “gubi tremu poslije dvije ljute”), ali i sredstvima poput – utapanje u društvene aktivnosti iz straha da se ne bude sam (sastanci mjesne zajednice, probe, treninzi, utakmice nedjeljom, pivo “na ćošku”) i utapanje u posao (kada se javlja nemir nedjeljom i praznikom).

Adolescenti koji izbjegava da spava noću, misli da pati od nesanice, utapa se u gledanje filmova, igranje igrica, čitanje knjiga, druženje na društvenim mrežama, a da bi izbjegavao anksioznost koju osjeća.

“Punjenje sadržajima”, oralni princip, daje mu lažni osjećaj smirenja. Sa jedne strane on izbjegava roditelje i njihov tlak tijekom dana, tako što spava, a noću “visi”, odnosno budan je. Ipak, kada je noću budan, ako ne utopi sebe u aktivnosti, osjeća anksioznost i brine se za sebe i svoje roditelje, misli na neku prijeteću opasnost koja će izvana doći, ne može zaspati zbog straha.

On se zapravo plaši svoje mržnje prema roditeljima s kojom ne smije se suoči, zato je projektira izvana u nešto opasno, što prijeti da ugrozi sve ukućane. Kao reakciju na to, preko dana može pokazivati ​​povećanu brižnost za zdravlje svojih roditelja, jer nesvjesne želje u njemu hoće da ih uništiti.

Može imati i slične agresivne snove u kojima neka prijeteća sila hoće uništiti sve, a on pokušava zaštititi sebe i svoje bližnje postavljajući se kao odrastao i odgovoran u snu, kao jedini koji nad tim silama može uspostaviti kontrolu.

Prihvaćanje vlastitih želja

Rekli smo da ubeđivanjem ne stižemo daleko u pomaganju anksioznim osobama. Ni podsmevanje, podrugivanje i preziranje, sigurno u tome neće pomoći. Kod stida ono samo potvrđuje iracionalno pretpostavljeno neprijateljstvo okoline, isprojektovano iz same osobe.

Samo uz razradu skrivenih motiva, razrješavanje osnovnog konflikta koji se krije u ličnosti osobe, moguća je promjena. Suočavanje sa samim sobom, priznavanje problema, prihvaćanje sebe i vlastitih želja, razumijevanje želje i osjećaje, mogu voditi ka razvoju ličnosti, oslobađanju od anksioznosti i ispunjeniji životu.