Strah od uspjeha može se manifestirati na različite načine. Događa se da se osoba ne usuđuje pokuša ono što najviše želi, da radi tako kao da sebi podmeće klipove pod kotače, da se trudi da nitko ne primijeti njezine uspjehe.

Iza ovakvog načina ponašanja često stoji uvjerenje da će zbog pokazanog uspjeha uslijediti neka vrsta kazne. Onda kreće i osjećaj krivnje, jer je nekome možda svojim uspjehom zasmetala.

Zašto bi sebe blokirali?

Kada vidite da neka osoba ima kvalitete, a ne usuđuje se ostvari svoje ambicije i potencijale, može vam biti čudno zašto ih ne koristi, zašto je odustala od sebe i prednost daje drugima, te crveni u obrazima kada je u situaciji da se pokaže. Često kažemo da se takva osoba stidi, pa nam nije jasno zašto bi se stidjela, kada je odrasla i realno nema zbog čega biti postiđena.

Mnogi vam mogu reći da se plaše uspjeha, jer oko njih ima mnogo zavidnih ljudi koji će sve učiniti da ih, nakon postignutog uspjeha, uništiti. Čini im se da je bolje da ne talasaju, da se ne ističu i ne izlažu sebe kritici, podsmjehu, podrugivanje.

Životarenje pognutog vrata nekako je ušlo u krv mnogim osobama srednjih godina. Vidimo i mlade ljude koji sputavaju svoju autentičnost, trudeći se da budu utopljeni u masu, zadržavajući adolescentsku potrebu da pripadaju vršnjačkoj grupi.

Stavljajući na sebe slojeve šminke, “japanske” obrve, svilene trepavice, umjetne grudi, birajući samo najbolje fotografije za pokazivanje na društvenim mrežama, oni šalju jasnu poruku o sebi – “vrijedim samo kada se slika o meni uklapa u tražene šablone”.

Iza svih ovih ponašanja krije se pad samopoštovanja i strah od izloženosti. Nema ispoljavanja iskrenih emocija, slikanje bez šminke spada u “ogoljavanje”. Kako i zašto se javljaju strahovi od uspjeha i neuspjeha te koji mehanizam psihe stoji iza njega, prokušaćemo u narednim redovima odgonetnuti zajedno.

unutarnji konflikt

Strah od izlaganja javlja se kada u osobi postoje dvije želje koje su opozitne, suprotne. Jedna bi mogla da se predstavi željom da se regiji, da se bude voljen, isti kao drugi, dobar, jednak, a druga bi bila želja za trijumfom, ambicija, dostizanje cilja.

Prvi izbor ne smije uključi drugu, jer bi se tada osoba osjetila kao prevarant. Kakav je to dobar drug koji, u stvari, želi poraziti druge, da trijumfuje i bude najbolji.

Druga želja ne smije uključi prvu, jer trijumfovanje nad drugima podrazumijeva da je bolji, a onda bi to značilo da bi drugi mogli da se naljute, da ga odbace, jer se od njih razlikuje odnosno porazio ih je, pa oni ispadaju tako slabiji ili gori.

Kako ne može pomiriti ove dvije želje, a ne može ni podnijeti konflikt u sebi, osoba izbacuje konflikt na izvana.

Drugi postaju ti koji su bitniji, koji imaju ambiciju, ali su sposobni i da osuđuju i presuđuju. Da bi se uklopila, osoba mora biti nešto više, da dosegne tu razinu agresije. Svjesno, osoba brine kako će drugi da je procjene, zainteresirana je za misli drugih, i time “eksternalizuje”, izbacuje izvana, svoj strah. Opet, ne može istovremeno biti dobra i da drugi procjene da je ona dobra.

Ako se pokaže agresivnijom, mogli bi se naljute i da je kazne. Kako ne osjeća da je dovoljno dobra, osoba želi sebi i drugima izgleda drugačija nego što je u stvarnosti – harmoničnija, razumnija, velikodušnija, moćnija, ili ponekada, i bezobzirniji. Istovremeno se plaši da će se razgolititi pred drugima, a još više pred sobom.

Može svjesno da osjeća i da kaže, da nije važno što misli o sebi. No, ne želi se suočava sa spoznajom vlastitih mana. Trudi se da drugi ne primijete njene mane. Postaje uznemirena da će je drugi otkriti. Time se nemir i zabrinutost pojačavaju.

Neriješeni konflikti unutar ličnosti dovode do narušavanja moralnog integriteta, stvara se zaštitna struktura unutar ličnosti od unutarnje tenzije i prijetećih pretenzija, koje se razvijaju i održavaju, a iz te strukture se rađa strah od izloženosti.

Strah od izloženosti

Strah od izloženosti pred drugima može se javiti kao neodređeno osjećanje presije, tlaka. Može biti vezan za neku naročitu osobinu, koja je samo izdaleka povezana s osnovnim konfliktom koji osobu muči.

Tako se osoba plaši da nije dovoljno inteligentna, mjerodavna, obrazovana, privlačna, te prebacuje strah na izvjesne kvalitete da se ne bi bojala za svoj znak, svoju suštinu, svoje biće. Uglavnom strah za određenu osobinu nema veze sa realnim kvalitetama te osobe.

Često se inteligentno dijete boji da ne ispadne glupo pred grupom ljudi. Lijepa djevojka, da će drugi pomisliti da se pravi važna bez razloga. Mirna i empatična osoba, da će drugi pomisliti da je drska, bezobrazna ili agresivna.

Često je osobina, koja je presudna za vezivanje straha, ona kojom je osoba zadobivala vrijednost u djetinjstvu, primjerice – drugi, značajni odrasli su je voljeli, jer je bila dobar đak; zadobivala je pozornost oca, jer je bila umiljata i slatka djevojčica; pohvaljivana je, kada je bila tiha i mirna u obiteljskom krugu.

Najbolji đak i dobar drug

Evo primjera koji se desio kada se jedan učenik plašio da bude najbolji đak u odjelu. Kako je zbog preseljenja mijenjao škole, potvrđivao je da je po uspjehu bolji od drugih u svakom novom odjelu. Međutim, činio je to sa strahom od izlaganja, smatrajući da je taj uspjeh posljedica prijevare.

Svaki put kada mijenja školu strahuje da će biti otkriven. Ne može sebi objasniti svoj strah, jer je njegov strah od izloženosti prebačen na sferu inteligencije. U ovom slučaju, strah da u stvari nije toliko pametan, nije osnovni i nije realan. On dobiva potvrde svog uspjeha i trebalo bi da se razuvjeri od sumnje u svoju inteligenciju.

Osnova njegovog straha tiče se pretenzije biti dobar drug. Međutim, dobar drug je onaj koji se ne bi isticao među ostalima i ne bi brinuo o školskom uspjehu, ali činjenica je da je ovaj dječak obuzet željom da trijumfuje.

Sukob ili konflikt se u njemu javlja između te dvije želje. On misli da ne može istovremeno biti dobar drug i pobjednik nad ostalima. Osjeća da je prevarant, jer najbolji đak automatski nije dobar drug, po njegovim uvjerenjima.

Uvjerenje je to koje ga sprečava da uživa u ostvarenju svog cilja da bude najbolji, a koje čini i konflikt neizdrživim, toliko da on mora se izbaci van, da se eksternalizuje i pretvori u prijetnju okolinu i drugare, zbog kojih mora osjeća strah. On osjeća strah od izlaganja, jer ima predstavu da će se nakon izlaganja “tko zna što sve loše” dogoditi.

Simptomi straha od izloženosti

Simptomatski najvidnije izraz straha da ne postanemo prevarant je crvenilo odnosno strah od crvenjenja. Strepnja da će strah biti otkriven je nesvjesna. Kada osoba ima ovakav strah, sve više i više biva zaplašena time da u njoj postoji nešto naročito loše, toliko da ju je nesvjesno strah da to otkrije.

Simptomi se javljaju u svakoj situaciji koja osobu stavlja na probu – počinjanje novog posla, stvaranje novih poznanstva, odlazak u novu školu, polaganje ispita, društveni skupovi, svaka djelatnost koja bi je činila upadljivom, makar to bilo sudjelovanje u javnoj raspravi.

Svjesno, ovaj strah osoba može shvaća kao strah od neuspjeha, iako je on često u stvari strah od izloženosti, i uspjeh ga ne umanjuje! I pored vanjske potvrde kompetentnosti, inteligencije, adekvatnosti, strepnja postoji.

Kada osoba uspije u nečemu, tog trenutka osjeća da je potpuno dobila, ali se plaši što će biti poslije toga. I ako uspije, osoba i dalje vjeruje da je prevarant.

.

Strah od ponižavanja i podsmijevanja

Često se iza straha od uspjeha krije strah od ponižavanja i podsmijevanja. Može biti da je osoba osjetila tako nešto u djetinjstvu, da je živjela u takvoj atmosferi. Ili je takav strah posljedica kulture u kojoj se mala djeca u falusnoj fazi, od treće do pete godine kada otkrivaju svoju seksualnost, namjerno postiđuju od strane odraslih osoba. Kada odrasli “upiru” prstom u dijete, koje stječe dojam da nešto s njim nije uredu, ili kada ga zapostavljaju, jer ga ne smatraju dostojnim svog odraslog svijeta.

Strah od ponižavanja potječe od povrijeđenog samopoštovanja. Strah od podsmijevanja potječe od poremećene ravnoteže, nesigurne strukture koja je pogodno tlo za razvoj ostalih strahova. Strah od zapostavljanja potječe od nesvjesnog nepoštenja, osoba nesvjesno osjeća da je prevarant, i zbog toga se osjeća kao da stvara strah od razgolićenosti, koji pojačava strah od podsmijevanja.

Osoba se trudi biti bolja nego što jest, da bi bila prihvaćena od strane drugih, iza čega stoji strah od toga da je drugi neće ni primijetiti, a da će, ako je otkriju, primijetiti da je prevarant jer osoba koju prikazuje nije stvarna ona, pa će je prezreti i podsmevati joj se.

Pokušavanje dobavljanja oštećenog samopoštovanja kroz stvaranje idealizirane slike i proces eksternalizacije samo još više provocira strah. Stupanj realnog samopoštovanja tada pada, a raste nerealni ponos, raste težnja da se bude tako dobar, tako agresivan, tako jedinstven, tako svemoćan ili tako sveznajući, kao nitko drugi.

U ovom procesu zakržljava realno biće, kome se uzdižu nerealni kvaliteti. Osoba zapostavlja svoju autentičnu ličnost, želje, osjećaje, potrebe i ciljeve, i propada u svojim ponorima.

Žudnja za drugima i strah od drugih

Potiskivanjem, inhibicijom, idealizacijom i eksternalizacijom, i pomračenjem ogromnog dijela vlastitog bića, osoba gubi uvid u samu sebe. Osoba se osjeća i postaje kao sjena bez težine i sadržaja. Na druge prebacuje težište, i sve osobine koje su u stvari njene. Drugima daje vrijednosti koje ne zaslužuju, a njezina vlastita samoprocjena gubi značaj.

Istovremeno, njezina žudnja za drugima i strah od njih, za nju postaju ne samo opasnost, već sve više nužnost. Ovakav stav daje neodoljivu snagu mišljenju drugih, kreirajući krajnju preosjetljivost na zapostavljanje, ponižavanje i podsmijeh. Osjetljivost na svaku kritiku.

Posljedica straha je udaljavanje od drugih i neprijateljsko raspoloženje prema drugima. Važna je i tendencija ovih osoba da do kraja obeshrabre i one koji su samo donekle obuzeti ovakvim strahom.

Na kraju se javlja i strah od mijenjanja bilo čega u sebi, kao kondenzacija svih navedenih strahova. Svaki sitniji neuspjeh može osobu baciti u depresiju, jer potvrđuje njenu opću bezvrijednost i osjećaj bespomoćnosti.

Kako se osloboditi strahova?

Strah od neuspjeha može blokirati osobu toliko da i ne pokuša ono što najviše želi. Zadovoljava se životarenjem, životom “u sredini”, u prosjeku. Lakše joj se čini to da se ne suoči sa svojim neuspjehom, i ne vidi mogućnost da se iz neuspjeha može nešto naučiti. Ne vidi da je svaka uspješna osoba doživjela mnogo neuspjeha, prije nego što je dostigla svoj cilj.

Uspjeh ne dolazi sam po sebi, i njegov sastavni dio je neuspjeh, isto kao i realan strah. Što prije izađete na kraj s tim strahom i prihvatite njegovo pravo značenje, prije ćete naučiti iz pogrešaka izvlačite maksimum i nastavljate na svom putu ka uspjehu fokusirano i sa ciljem.

O.L.I. terapijski proces i treniranju pomaže osobama u osvješćivanju strahova i lažnih uvjerenja o sebi i drugima, kao i otklanjanju lažnih informacija, koje osobi onemogućavaju autentično ispunjavajuće življenje svog života.

Nakon završene terapije klijent je sposoban sam uoči iracionalna uvjerenja, i zamijeniti ih realnim i racionalnim. Suočava se s novim životnim izazovima i uživa u ostvarivanju svoje autentičnosti.

Život nije lak, ali je lijep i vrijedi ga živjeti!