Sposobnost tolerancije na frustraciju odnosno imunitet psihe predstavlja temelj naše otpornosti na osujećenja i prepreke s kojima se svakodnevno, u većoj ili manjoj mjeri, susrećemo.

Kao što i fizički imunitet treba razvijati, održava i jača, tako je i sa našim “psihičkim imunitetom”.

Prije svega, korisno je naglasiti da razvoj sposobnosti tolerancije na frustraciju, nije isto što i negiranje frustracije. Mnogi, doduše, “rade na razvijanju te sposobnosti”, mnogi su u tome i “uspješni”, ali prije ili kasnije cijena razvoja jedne takve “sposobnosti” dođe po svoju naplatu.

Frustracija = nužnost?

Sa druge strane, postavlja se pitanje značenja same frustracije. Ona se u psihologiji definira kao “emocionalna reakcija na određenu, vanjsku ili unutarnju prepreku ispunjenju određene želje”.

U periodu sedamdesetih godina prošlog stoljeća na frustraciju se gledalo, pojednostavljeno, kao na vrstu pogreške koju treba ukloniti. Vrhunac ovog mišljenja bio je u pokušaju odgoja djece koja ne bi doživjela nikakvu frustraciju, ili bi je doživjeli minimalno.

Ovakvi eksperimenti pokazali su da su djeca, tako odgojena, posjedovala čak i višu razinu neurotskih simptoma, tikova, fobija i slično, u odnosu na djecu koja su doživljavala određeni, višu razinu životnih frustracija.

& Nbsp;

Dakle, životne frustracije s kojima se suočavamo, predstavljaju nužnost neophodnu za stjecanje, ali i ojačavanje ličnosti. Kao što i naporne fizičke vježbe ojačavaju skeletnu muskulaturu i fizički imunitet, tako i psihološke frustracije jačaju “psihološku muskulaturu”.

Prateći teorijska razmatranja OLI integrativnog psihodinamskog metoda, možemo zaključiti da je ljudski psihizam na određeni način predodređen tolerirati frustraciju. Sa druge strane, ostaje pitanje kako će se ova sposobnost dalje razvijati, kako će se pospješiti kapacitet za toleranciju frustracije.

Strpljenje i trpljenje

Promatranjem jednogodišnje djece u igri možemo primijetiti određene pravilnosti. Djeca u ovom period sklona su igrama “gubljenja i nalaženja”; pokažu zadovoljstvo u igri s nekim predmetom, zatim ga sklone, ukažu nam na nezadovoljstvo zbog toga i nakon što ga pronađu, ponovno ih obuzme zadovoljstvo. Sličnu igru ​​i odrasli započinju s djecom kada im se nasmiješe, a zatim im se sklone iz vidokruga, nakon čega se ponovno vrate.

Taj vremenski period u kojem djeca traže ponovno svoju igračku, ili čekaju drugog da se ponovo pojavi, je ono što možemo nazvati – jedinicom odlaganja zadovoljstva. Kada se taj interval doživi kao predug, dijete ne može više toleristi frustraciju i “pronalazi” svoju igračku ili nas plačom doziva. Stupanj tog intervala proporcionalan je količini frustracije koja će se formirati. Što dijete, u ovom slučaju, duže čeka “razrješenje” to će i frustracija biti veća.

& Nbsp;

Dalje, možemo reći da taj interval određuje i stupanj tolerancije na frustraciju. Pored toga može se pretpostaviti da će se ovaj interval, između želje i njenog zadovoljenja, s razvojem ličnosti i sam povećavati.

Na ovaj način predstavljeno možemo reći da se razvojem tolerancije na frustraciju razvija, zapravo stpljenje- sposobnost podnošenja, (s) trpljenja.

Što nas i koliko frustrira?

Razumijevanje naših kapaciteta da podnosimo razne životne frustracije određen je i drugim značajnim faktorima.

Nerijetko se dešavaju situacije u ljubavnim odnosima, da jedan od partnera dugogodišnje veze na neki način primijeti da drugi partner iz veze želi izaći. Međutim, to odvajanje osoba ne može tolerirati, ali ni da negira ono što primjećuje.

Često se u takvim situacijama događa da osoba u sebi počinje obezvređuje partnera sa stavom “Ma nemam ja šta izgubiti, on nije dobar za mene” i na taj način umanjuje prijeteću frustraciju. Ovo je jedna od strategija u ljubavi kako bi se izbjegla ili umanjila bol i frustracija koja prijeti da se desi.

Ovakvih primjera u životu ima dosta, oni nam pokazuju da količinu frustracije određuje i to koliko smo u nju uneseni, ali i da posjedujemo brojne mehanizme kojima izbjegavamo da se suočimo sa svim prijetnjama.

Životni ciklus frustracije

Frustracija nastaje onda kada su naše želje, zahtjevi i htijenja ometeni ili onemogućeni, što se svakodnevno u određenoj mjeri događa. Frustracije se kreću od onih koje jedva opazimo, koje su usputne do onih koje nas muče i preplavljuju. Dalje se razvijaju osjećanjem nezadovoljstva, zahtijevamo da se “stvari promjene”, javlja se osjećaj “nepodnošljivog”.

Međutim, što ćemo opaziti iu kojoj mjeri je individualno pitanje – frustracija je i stvar percepcije, ovisi o načinu na koji promatramo svijet.

& Nbsp;

Mijenjanjem načina na koji promatramo svijet mijenjamo i to koliko nas nešto muči. Izbjegavanje stvari, ljudi i događaja koji nas opterećuju nije uvijek moguće, ali ni poželjno. Ono što se može, uraditi je učenje da drugačije definiramo vlastitu okolinu i pomognemo sebi da se osjećamo manje frustrirano, nezadovoljno i uznemireno.

Ovisno o tome kako tumačimo svoje osjećaje koje frustracije izazivaju, ona mogu utjecati na pozitivnu promjenu kod nas, ili da nas dovedu do ispoljavanja agresivnosti, djetinjastog ponašanja, depresivnosti ili prisilnog ponašanja.

Nerazvijena sposobnost tolerancije na frustraciju može stvarati neke od sljedećih problema:

1. “Blejanje”, “kuliranje”

Negiranje postojanja želje za rastom i razvojem – želja da se savršenstvo postigne brzo, bez mnogo muke i frustriranja, ali kako “bez muke nema nauke”, ono što se često radi da se frustracija izbjegne je da se ta potreba negira, tada se javljaju ispoljavanja koja zovemo “blejanje”, “kuliranje”.

Moto ovog ponašanja je – “Nemam želju, pa me ni ne frustrira njeno nezadovoljavanje.”

2. Niske ambicije, zavist prema drugima

Obezvređivanje želje – Kada ne možemo se izborimo s frustracijama uslijed toga javlja se i anksioznost. Manevar da se ta anksioznost, ipak nekako, izbjegne postiže se i obezvređivanjem želje. Cijena takvog manevra su smanjenje vlastitih ambicija i sposobnosti, ali i zavist prema onima koji to nisu učinili.

Moto ovog ponašanja je – “Nije mi toliko stalo, pa me ne frustrira nezadovoljavanje”.

3. Drugi koji ispunjavaju osobne želje

Pomicanje ili projekcija ove želje na druge osobe – “Ja to nisam postigao, ali moje dijete hoće”; “Moj tim je pobijedio – ja sam pobijedio”.

Ovaj manevar je “dobar”, jer se vlastite želje ispoljavaju kroz drugog, ali i ne samo to, želja se ispunjava kroz drugog, ali i izbjegava frustracija koja bi mogla nastati da se ta želja nije ispunila.

& Nbsp;

Moto ovog ponašanja je – “Netko drugi ostvaruje moju želju umjesto mene, a ja se poistovjećujem s njim”.

4. “Sjedim i čekam”

Okretanje u suprotno – aktivno kretanje ka određenom cilju se okreće u pasivno očekivanje da se to dogodi. U ovom slučaju želja se ne umanjuje niti okreće na drugoga, već se mijenja njezin smjer.

Dobit ovog ponašanja je pasivna pozicija u kojoj osoba ne može doživjeti frustraciju zbog svoje potrebe, jer ne radi ništa. Ako bi osoba bila aktivna i ako ne uspije u svojim namjerama osjetila bi veliku frustraciju, za koju ima dojam da ne može da je podnese. Međutim, cijena ovog kompromisa je u ograničenju koje nosi svaki pasivan stav.

Moto ovog ponašanja je – “Okrećem želju u njenu suprotnost”.

5. Impulsivnost

Proboj impulsa – nesposobnost da se tolerira frustracija i nezadovoljavanje potrebe. Ponašanje na vlastitu štetu ili štetu drugoga, impulzivna ponašanja, antisocijalna ponašanja, ovisnosti i drugo.

Sa druge strane, razvoj tolerancije na frustraciju vodi do:

1. istrajnosti

Neodustajenje od svojih želja i ciljeva – sposobnost za podnošenje neuspjeha i nezadovoljstva uz učenje iz vlastitih pogrešaka, korigiranje nedostataka, ulaganje napora, poboljšavanje osobnih kvalitete.

2. Hrabrosti

Tolerancija na frustraciju rivaliteta – mogućnost “fer pleja”, iskreno čestitanje pobjedniku, toleriranje poraza, mogućnost ulaženja u natjecanje, unatoč riziku od poraza.

3. Liderstva

Sposobnost da se preuzme liderska funkcija – bez straha od same pozicije i svega što ona nosi.

4. S (trpljenja), stabilnog samopoštovanja i kapaciteta za uzajamnost u odnosima.

Razvoj “imuniteta psihe”

“Ako vjeruješ da možeš, u pravu si, ako vjeruješ da ne možeš, također si u pravu”

Unapređenje praga tolerancije na frustraciju počinje od svjesnosti, da su ljudi sami ti koji određuju kvalitetu i kvantitet frustracije – što i koliko frustrira.

Kada kažemo “Ovo je za mene preteško” činimo da to bude istina i obrnuto. Susret sa životnim preprekama često prati ideja o tome kako se one ne mogu podnijeti. Ono što možemo reći je “Teško je, to je problem, ali nije točno da ne mogu podnijeti, jer podnosim”.

Dakle, većina ljudi u sebi posjeduje sposobnost tolerancije na frustraciju, više nego što je toga svjesna, ali je blokira iz određenih razloga.

Pored toga, možemo reći da je svako podvrgavanje dinamskoj psihoterapiji, na određeni način u službi razvoja tolerancije na frustraciju “imuniteta psihe”.

Zašto?

Imati volju i inicijativu upuštanja u psihoterapiju i ostajanje na istoj u sebi nosi i razvoj tolerancije na frustraciju “imuniteta psihe”.

Odluka o kretanju na psihoterapiju radi rješavanja problema, osobnog rasta, razvoja svojih sposobnosti, odnosa i drugog, uključuje i prihvaćanje ulaganja truda i vremena. Pritom psihoterapija ne nudi brza i laka rješenja, i klijentu ostaje prihvatiti da se psihoterapijom neće kao čarobnim štapićem ukloniti svi problemi i prepreke.

Psihoterapija nema rok u kojem se nešto završava. Završetak ovisi o brzini kojom će se kretati klijent i terapeut. Psihoterapija puno pruža, ali i zahtjeva, a prihvaćanje toga prvi je korak ka osobnom razvoju i razvoju tolerancije na frustraciju.