U nekim zemljama istočne Afrike, reći za nekoga da je ‘besraman’, bez Stidenjea, neučtiv – najteža je osuda. To znači da je osoba koja je u pitanju nesposobna da živi u društvu, da se na nju ne može računati. Žene jednog plemena koje dugo nisu mogle rode, zavjetuju se da će svom prvijencu dati ime Malobali, što znači ‘bez srama’. Kao način da se bajanjem otkloni sudbina. Sin ne diže pogled prema ocu, on ga se ‘Stidenjei’, S druge strane, pred djedom i bakom, ‘nema Stidenjea’.U igrama s unucima, babe preuzimaju ulogu njihovih dragana. Kad umru, postoji običaj koji nalaže djeci da zadirkuju njeno mrtvo tijelo.
U nekim selima, mladi zaručnici izbjegavaju svaki dodir do vjenčanja, koje će onda ozvaničiti njihovu ljubav. Da se spriječi ogovaranje, da se ne dospije u situaciju zbog koje se crveni. Za slučajeve težih pogrešaka, preci Songea izmislili su jedinstvenu kaznu: prekršitelj bi imao da se razodjene, i da na jednoj nozi izdrži mimohod čitavog sela, koje bi mu ispljuvali stražnjicu. Nepoželjnome ne bi preostajalo ništa drugo do li da ode u izgnanstvo.
Europa je znala za ovakvo nešto u vrijeme stupova srama. Na njih se nailazilo u svim gradovima gdje je zasjedao viši sud. U manjim mjestima zadovoljavali su se kakvim kocem, za koji su vezivani zločinci i prijestupnici. Objava koja je bila prikucana za kolac spominjala je njihova nedjela kako bi se potpirio gnjev sugrađana. Za manje prijestupe, često se smatralo da je dovoljna kazna dva ili tri sata izlaganja.
U Parizu i drugim velikim gradovima, stup srama je predstavljao pravu konstrukciju. Na jednoj maloj kuli na kat nalazio se široki željezni obruč s rupama kroz koji su osuđeni morali provuku ruke i glavu. Taj naročito neudobni položaj činio je kaznu još težom. Obično postavljen na vrlo prometnom mjestu – u Parizu, to su bile pijačne hale – stup srama je predstavljao privlačnu točku za polaznike. Trebalo je sačekati francusku revoluciju, pa da ta vrsta kazne u Francuskoj bude ukinuta.