Mnogima je blizak osjećaj kada se u situaciji na poslu ili u novom društvu ne snađu kako bi željeli. Dlanovi počinju znojiti, snažno lupa srce, javlja se “knedla u grlu” …

Isto tako i pognut pogled, zamuckivanje, drhtavica, rumene se obrazi a nerijetko se javljaju i tikovi.

Kada osoba shvati da na ovaj način privlači dodatnu pažnju panika raste i želja da se sakriju osjećanja i tjelesni znaci se povećava. Neuspjeh u sakrivanju dalje izaziva potrebu da se što prije pobjegne iz situacije, “propadne u zemlju” i sve zajedno se može doživjeti kao potpuna tragedija.

Kakvi god da su oblici u kojima se javlja, stid je bitna karakteristika ljudi koja predstavlja moćan i jedinstven pokretač ponašanja. Pored toga stid razvija brojne naizgled efikasne mehanizme obrane koji mogu stvarati dodatne probleme u funkcioniranju.

Što je stid?

Za stid znaju svi narodi, sve civilizacije mada oblici i uzroci stida varijaju od čovjeka do čovjeka. Univerzalno gledano osjećanje stida i srama je vrlo relativno u konkretnoj primjeni, ali funkcija stida je svuda vrlo slična – iskustvo stida prati želja za skrivanjem, povlačenjem, za nevidljivošću.

Smatra se da je vremenom stid evoluirao kako bi potaknuo ljude da se što više prilagode okolini. Kada osjetimo stid neprijatnost nas tjera da se prilagođavamo situaciji i ljudima kako bi izbjegli negodovanje, na taj način mijenjamo vlastito ponašnje i interakcije s drugim ljudima.

Stid je odraz osobnog doživljaja sebe i svoje ličnosti pred drugim ljudima koju često prati određeni vid anksioznosti. Međutim, svi možemo biti ponekad stidljivi u novim situacijama, s nepoznatim ljudima, a što više upoznajemo neku osobu ili situaciju, to je anksioznost manja kao i osjećaj stida.

& Nbsp;

Dakle, stid može biti prolazan, ali i trajan fenomen kada preraste u sastavni dio ličnosti i vlastite predstave o sebi.

Stid je složena emotivna reakcija, javlja se u različitim oblicima a usvajamo ga još u ranom djetinjstvu. Geršen Kaufman tvrdi da je “stid jedna od emocija koje uzrokuju najviše boli, jer je u trenutku stida ljudsko ja povrijeđeno iznutra”.

Za razliku od krivnje, koja predstavlja osjećaj da smo učinili nešto pogrešno, kroničan stid je osjećaj da smo mi “pogrešni” kao osoba.

Za razliku od krivnje, koja predstavlja osjećaj da smo učinili nešto pogrešno, kroničan stid je osjećaj da smo mi “pogrešni” kao osoba.

dječji stid

O stidu se uglavnom govori kao o dječjoj karakternoj osobini ili prolaznoj fazi u odrastanju.

Da li će netko biti stidljiv zavisi i od osobnog iskustva. Već u ranom djetinjstvu svako razvija predstavu o tome koliko je prikladan ili neprikladan za okolinu u kojoj živi. Na sadržaj te predstave utječu tuđi postupci – pohvale ili pokude, prihvaćanje ili odbijanje, zanimanje ili ignoriranje.

Ponekad roditelji zahtjevaju od djece stvari koje su iznad njihovih mogućnosti i ovakvim ponašanjem izazivaju kod djeteta osjećaj da svaki put kada započne neku aktivnost doživi neuspjeh. Ideja o neuspjehu i pritisku koji roditelji mogu vršiti kod djece izaziva bunt ali i, ako se povuče, osjećaj stida.

& Nbsp;

Često se događa da je dijete kod kuće slobodno, a da u društvu lako pocrveni, krije se iza roditelja i povlači se. Kada su djeca mala to može biti simpatično, ali stidljivost može postati i ozbiljniji problem. Stidljivom djetetu manjka hrabrosti, ono često oklijeva nešto izgovori ili učini.

Stidljiva djeca imaju doživljaj da ih okolina ne prihvaća i to izaziva jak osjećaj neugode. Sramežljivost kod djece se mijenja, dijete se može sve više povlačiti i postajati sve pasivnije u želji da izbjegne nelagodu.

Adekvatan rad s djecom kod pojave ovog osjećaje sprečava čestu pojavu crvenjenja, blagih govornih smetnji kao što je mucanje i slično.

Da li se stidljivost uči?

Naučena stidljivost se odnosi na učenje određenih standarda u društvenoj sredini koja je povezana sa spolnim i drugim ulogama od ranog djetinjstva. Djeca se uče da je, primjerice, sramota psovati i slično, čime stječu naučene standarde ponašanja zbog kojih se mogu stidjeti.

Stidljivost kao fenomen se podjednako javlja kod oba spola kada su osobe zatvorene, nespremne da iskažu svoje mišljenje i emocije pred ljudima i u novim situacijama.

Stid se najčešće ogleda u nemogućnosti da se izrazi vlastito mišljenje pred autoritetom, u društvu i uopće u nemogućnosti konfrontacije.

Stidljivost kao pojavu ne treba ignorirati jer nerijetko može prerasti u socijalnu anksioznost, socijalnu fobiju, poremećaj prehrane, nasilja i drugih osobnih i društvenih poremećaja.

Zašto se stidimo?

Stidom se čovjek brani od različitih uvjerenja o sebi. Takva uvjerenja se najčešće vezuju za ideju o nekompetentnosti – nisam dovoljno dobar, uspješan, sposoban, ideju o neželjenosti – nisam voljen, dovoljno cijenjen ili prihvaćen od strane drugih ljudi.

Stidom se čovjek brani od različitih uvjerenja o sebi. Takva uvjerenja se najčešće vezuju za ideju o nekompetentnosti – nisam dovoljno dobar, uspješan, sposoban, ideju o neželjenosti – nisam voljen, dovoljno cijenjen ili prihvaćen od strane drugih ljudi.

Intenzivan stid se javlja i kao obrana od ideje bezvrijednosti, beskorisnosti, od ideje da nam nešto fali, da smo zbog nečega loši, da nam nečega manjka.

Iza osjećaja stida stoje uvjerenja: Ja sam – slab, nejak, neprimijećen, prazan, nevidljiv, napušten, zaboravljen, nevoljen i ostavljen ili pak fizički neadekvatan, ružan.

Obrane od stida

Načini obrane od stida su brojni. Ovakve obrane samo privremeno pomažu da se pobjegne od osjećaja nelagode i boli. Na duže staze ovakvi mehanizmi ne samo da ne liječe stid već mogu stvoriti dodatne probleme i najvažnije onemogućavaju da osoba postane svjesna svoje prave vrijednosti.

Jedna od najčešća obrana od stida može biti protunapad na okoliš, uvrede, ljutnja, svađalački ponašanje.

Povlačenje u sebe djeluje kao “dobra” strategija da se izbjegavanjem izazova izbjeći i stid koji bi se mogao javiti ukoliko se javi i neka greška ili neuspjeh. To može uključivati ​​i izbjegavanje druženja, ljubavnih odnosa, putovanja i poslovnih pothvata, što dovodi do vrlo zatvorenog i neproduktivnog života.

Stidljive osobe izbjegavaju dublje odnose s drugim ljudima, za njih su intimni kontakti zastrašujući jer se ne osjećaju adekvatno u vezi sa sobom. Držanje drugih na distanci je zaštita od poniženja koje bi izazvala negativna procjena drugih ili odbijanje.

Stidljive osobe izbjegavaju dublje odnose s drugim ljudima, za njih su intimni kontakti zastrašujući jer se ne osjećaju adekvatno u vezi sa sobom. Držanje drugih na distanci je zaštita od poniženja koje bi izazvala negativna procjena drugih ili odbijanje.

Još jedna česta obrana je i perfekcionizam. Osoba se opsesivno trudi postići savršenstvo u svemu i tako spriječiti da se nađe u situaciji u kojoj može osjetiti stid.

Osoba koja je sklona poricanju nije svjesna svog osjećaja stida, obmanjuje sebe vjerujući da nije stidljiva, jer bi zapravo osjetila veliku neugodnost kada bi bila svjesna što se unutar nje događa. Takva osoba želi vjerovati da je potpuno prihvaćena od strane drugih i od sebe same, tako da stalno pokušava zanemariti bilo što što može da je dovede do osjećaja stida.

Česta strategija za obranu od stida je i pretvaranje. Kod pretvaranja osoba ignorira realnost kako bi sačuvala sliku o sebi kakva želi biti. Brani se od onoga što ne smije uvidi kod sebe. Primjerice, osoba koje je ovisna od alkohola, droge i slično neće priznati da nema kontrolu nad tim, jer bi je preplavio osjećaj stida povodom vlastite adikcije.

Još jedan od mehanizama koji se često primjenjuje u borbi protiv osjećaja stida jeste arogantnost, veličanje sebe i ponižavanje drugih. Osobe koje su sklone veličanju sebe brane se od osjećaja stida i doživljaja vlastite neadekvatnosti kroz zauzimanje superiorne pozicije u odnosu na druge. Na ovaj način, osoba sebe uvjerava da zaista vrijedi više od drugih i na taj način štiti sliku koju ima o sebi.

Ljudi koji potiskuju stid ne moraju biti svjesni da imaju izgrađene mehanizme obrane kojima se brane od osjećaja stida. Oni čak ne moraju prepoznati stid kao svoj problem.

Kako pobijediti stidljivost?

Suočite se sa stidom da biste ga prevladali. Nitko ne može riješiti problem stida tako što će ga ignorirati. Korištenjem strategija bježanja od stida ne samo da se ne rješava problem već se i druge oblasti života dovode u rizik, kao što su socijalni kontakti, narastanje anksioznost i drugo.

Bitno je znati da ono što znamo o sebi možemo i promijeniti.

Prvi korak je prepoznavanje stida i njegovih nijansi. U ovom koraku može pomoći pisanje. Vratiti se sjećanjem na događaje koji su proizveli jak osjećaj stida i sve pretočiti u pisanu riječ.

Koje misli su bile dominantne za to vrijeme, gdje se na tijelu ogledao stid, kako ste se točno osjećali? A zatim i što ste poduzeli, a što ste želili poduzeti? Kako ste se odnosili prema ljudima u toj situaciji, da li ste željeli da im se suprotstavite ili da se povučete? Konačno, kako ti događaji danas utječu na vas.

Stidljivost i drugi ljudi

Stidljivi ljudi često percipiraju svoju okolinu i sugovornike kao više vrijedne od njih samih, pridaju im veći značaj.

Vjeruju da njihovu nervozu i nesigurnost mogu svi primijete, što nije tako. Ponekad gube iz vida da su i drugi ljudi pod tremom, ponekad nesigurni i da brinu o dojmu koji će ostaviti.

Pravo na pogreške

Prihvaćanje činjenice da svi ponekad griješimo izuzetno je važno u borbi protiv stidljivosti. Svjesnost o vlastitoj sklonosti ka pogreškama dovodi nas u priliku da učimo na tim pogreškama pa samim tim da u budućnosti manje griješimo. Najbitnije, sebe manje sabotiramo u vlastitom razvoju iz straha od pogrešaka ili tuđeg negativnog mišljenja.

Vjerovati u sebe

Osjećaj manje vrijednosti, često nastao kroz kazne, zanemarivanje i podsmijeh temelj je niskog samopoštovanja. Pojedinci s niskim samopoštovanjem strahuju da ne znaju pravila ponašanja u određenim situacijama i da će se “izblamirati”, da će ih drugi odbiti i ismijati.

Zato je važno raditi na razvoju slike o sebi i svojih vrijednosti. Promjene su moguće upravo kroz razumijevanje vlastitih emocija i ponašanja. Da bismo se oslobodili osjećaja stida moramo naučiti o sebi mislimo drugačije i da sebe prihvaćamo zajedno sa manama i vrlinama.

Problem stidljivosti uspješno se rješava kroz psihoterapijski rad. Na ovaj način klijenti se suočavaju sa stidom, prepoznaju ga, prihvaćaju, analiziraju i rade na osporavanju pogrešnih uvjerenja i stavova o sebi. Radeći na problemu stida radi se na bezuvjetnom samoprihvatanju.