Pričali su mi potom o tome što se kod nas ovdje događa i što će se dešavati. Kazivali su mi o ratovima koji se vode, o stradanjima, ali mi rekoše da je to sve sa svrhom, da su i sami ti ratovi naša htijenja, naše namjere … Nitko ne gubi i nitko ne dobiva rat, već je to čišćenje. Jedni odlaze ovamo, drugi onamo; jedni će se ponovno vratiti, a drugi se ne vraćaju jer je isteklo njihovo zemaljsko vrijeme.
Tada ih upitah za pakao i htjedoh znati gdje se nalazi, na kojoj strani. Razumevši moje neznanje, objasniše mi da je ovaj nebesni svijet u stvari i raj i pakao, samo za jedne je ovo a za druge ono. Svatko ga vidi na svoj način, ponoviše mi …
Ratovi se vode iz straha, iz osjećanja ugrođenosti … Ali, i strah i ugroženost su opsjena, varka, obmana … Jedan narod, recimo, uobrazi da je ugrožen od drugog ili drugih naroda i krene u rat da bi zaštitio, spasio sebe. Vaistinu, taj narod nije istinski ugrožen izvana, već samo tako misli. Ako odnekud ugrožen, onda je ponajviše ugrožen iznutra. Nijedan narod nije ugrožen izvana, svaki je narod ugrožen iznutra, iz sebe samog. Tako biva i sa pojedincima. Nitko nikoga ne napada; svako je u zavadi, u sokobu sa samim sobom. Svatko vodi rat sa svojim vlastitim negativom … Evo, tvoj narod je u ratu sa vlastitim negativom, sa sjenilom svojom … Niti je tvoj narod ugrožen od onog drugog naroda, niti je onaj drugi narod ugrožen od tvog naroda, već su oba ta naroda u sukobu, u ratu sa samim sobom …
Kad bi ta dva naroda, u stvari kad bi pojedinci tih dvaju naroda, promijenili svoja mišljenja i osjećaje, svoje riječi i djela, tada bi se i sami ti narodi u suštini svojoj promijenili. Jer, narodi su bez suštih pojedinaca pričina. Ako nema pojedinaca i ličnosti, onda nema ni naroda. Narod je samo skup, po nečemu srodnih, pojedninačnih energija, kao što je i čovječanstvo, opet, nekakav skup energija mnoštva različitih naroda i pojedinaca, i tako do besvijesti …
Otuda mi u nebesnom svijetu ne možemo razumjeti veličanje naroda, nacije vlastite, budući da je to izvor mnogih zala u zemaljskom svijetu. Bitan je pojedinac sušti, a narod je tek zajednica po nečemu srodnih suštih. Možda je i ta srodnost varljiva, budući da je stodnost po tjelesnom, po krvi, a ne srodnost po duhu. Stoga smatramo da je osjećanje ugroženosti vrlo opasno, i za pojedince, i za narode. Osjećaj ugroženosti je, bez sumnje, negativno osjećanje, negativna energija, koja se godinama, iz pokoljenja u pokoljenje, isprva razvija na podnebesnoj ravni, da bi se potom javila i u zemaljskom svijetu. Od osjećaja ugroženosti, rekoše mi, najviše boluju takozvani ratnički narodi. U stvari, ratnički duh jednog naroda u razmjeru je s osjećajem ugroženosti, odnosno, to je posljedica kolekivnog negativnog osjećanja.
