Bez obzira na to što se u budućnosti bude dešavalo – pa čak i ako budu pronađeni (ili podmetnuti) dijelovi zrakoplova ili neki drugi fizički dokazi – ovaj slučaj će najvjerojatnije ostati kao jedna od onih nerazjašnjenih misterija o kojima se ispredaju brojne priče. Govoriće se o zavjeri i zataškavanju, prikrivenom terorističkom napadu, otmici aviona stranaca, neobjašnjivom fenomenu iz područja paranormalnog i ko zna sve o čemu još. Ipak, i najtrezveniji analitičari ne mogu poreći da tu od samog početka postoji previše nelogičnosti i neobjašnjivih okolnosti.
Kao prvo, čini se kao da su apsolutno svi od brojnih uređaja za signalizaciju i praćenje kretanja zrakoplova potpuno i neobjašnjivo zatajili. Laicima kao prvo pada na pamet takozvana crna kutija (koja je zapravo intenzivne narančaste boje da bi bila bolje uočena) kojom su opremljeni svi putnički zrakoplovi. Uređaj je i stvoren s namjerom da u slučaju bilo kakve nesreće pomogne istražiteljima da utvrde što se dogodilo s letjelicom. Na njemu se bilježe svi tehnički podaci u vezi s kretanjem aviona, a snimaju se i svi razgovori pilota sa kontrolom letenja. ‘Crne kutije’ su napravljene tako da su praktički neuništive jer su otporne na sve moguće vrste udaraca, na ekstremno visoke i niske temperature, a te su vodootporne i nastavljaju funkcionirati i na velikim dubinama. U slučaju nesreće, aktivira se ultrazvučni signal koji uređaj nastavlja emitirati još najmanje 30 dana nakon aktiviranja i zahvaljujući kojem ga je moguće locirati. U svim dosadašnjim avionskim nesrećama, ‘crne kutije’ su bile pronađene, ali u slučaju malezijskog zrakoplova nikakav signal ni poslije gotovo 20 dana od njegova nestanka nije otkriven.
Što se tiče ostale opreme za praćenje leta zrakoplova, stvari postaju još čudnije. Svi današnji avioni posjeduju i takozvani ‘transponder’, koji šalje kontroli letenja sve podatke o njihovom položaju, visini leta i pravcu kretanja. U slučaju malezijskog aviona, stručnjaci su utvrdili da je transponder prestao s emitiranjem nekoliko minuta prije nego što su i ostali signalni uređaji prestali s radom i smatraju da je, da bi se to dogodilo, bilo neophodno da netko u pilotskoj kabini ‘ručno’ isključi uređaj .
Ovim je takozvani ‘ljudski faktor’ dobio na značaju, pa su pažljivo ispitane biografije pilota i ostalih članova posade, razmatrana je mogućnost da li je možda pilot imao suicidalne sklonosti i želio okončati sebi život (ai živote svih ostalih koji su se nalazili u avionu zajedno s njim) tako što je namjerno obrušio zrakoplov u more, spominjana je i mogućnost otmice od strane terorista, a kao mogući otmičari najprije su se spominjali Iranci i to prije svega jer je otkriveno da su se dvojica putnika na avion ukrcala s lažnim putovnicama.

Kako su nove informacije pristizale, sve je počinjalo da djeluje još nevjerojatnije i kao da se radi o nekom lošem akcijskom filmu s neuvjerljivim scenarijem u kojem ni jedan mogući ‘sastojak’ nije izostavljen. Dvije stvari su posebno intrigantne i možda čak djeluju i pomalo sablasno. Naime, svi ‘boing’ avioni, pa tako i ovaj malezijski, posjeduju poseban sustav praćenja uz pomoć satelita kojim se podaci o njemu tijekom ljeta šalju u cental tvrtke. Ono što je zapanjujuće su tvrdnje stručnjaka iz ‘boinga’ da je avion nastavio emitira podatke o svom kretanju (što znači da je nastavio letjeti!) Još najmanje 4 sata nakon što je o njemu izgubljen svaki trag i pošto je nestao s radara kontrole letenja. Nažalost, ovi podaci nisu potpuni i nije moguće otkriti pravac leta, ali kada se uzme u obzir moguća brzina kretanja, stručnjaci su izračunali da je zrakoplov mogao stići do Pakistana, Afganistana, Sjeverne Koreje, Mianmara, pa čak i jugoistočnog Irana i da je tu negdje i sletio. Neke od zastrašujućih hipoteza koje su se bavile mogućnošću da je zrakoplov bio otet najviše su ‘tipovali’ na Iran kao mogućeg krivca, a cilj otmice je varirao od političke ucjene i financijske dobiti, pa sve do toga da se ogromni ‘boing’ može lako pretvoriti u smrtonsonu letjelicu naoružanu kemijskim, biološkim, pa čak i nuklearnim oružjem koja bi mogla biti ‘usmjerena’ na neki veliki grad na Bliskom istoku.
Ugledni ‘Washington Post’ i drugi svjetski mediji opširno su se pozabavili jednom zaista neobjašnjivom činjenicom – mobiteli nekih od putnika nastavili su raditi (odnosno da daju znak kao da zvone kad se pozovu i da pokazuju da su ‘online’ i povezani s mrežom ) nekoliko dana poslije nestanka zrakoplova i njegovog navodnog pada! Ovo je sve davalo nadu da su putnici i članovi posade možda i dalje živi i da se ipak radi o majstorski smišljenoj i izvedenoj otmici, jer je objašnjenje dužnosnika da se jednostavno radi o pogrešci u kineskoj komunikacijskoj kompaniji ‘QQ’ zvučalo potpuno neuvjerljivo.