Jedna druga činjenica još je važnija. U samom prvom odjeljku, rodoslovu o kojem smo govorili, riječi koje se ne nalaze nigdje drugdje u Novom zavjetu javljaju se 42 puta ili šest tjedana i imaju 126 pismo, što je 7x6x3, gdje su oba ova broja sadržatelj ne samo sedmica, već i 6 sedmica – da navedemo samo dvije od mnogih numeričkih karakteristika ovih riječi.
Ali, kako je Matej znao, kad je planirao ovu shemu za ove riječi (čija je jedina karakteristika to da se ne javljaju nigdje drugdje u Novom zavjetu), da se one neće naći u drugih 26 knjiga. Da ih neće koristiti ostalih sedam novozavjetnih pisaca, osim ako ne pretpostavimo nemuguce hipotezu da se složio s njima u pogledu tog efekta, on je morao imati pred sobom ostatak Novog zavjeta kada je pisao svoju knjigu. Po svemu tome, Matej onda je pisano posljednje.
Panjin zatim pokazuje da su sve knjige i njihovi dijelovi i Starog i Novog zavjeta pisani po istom ovom principu, kao i da je stoga svaka od njih morala biti pisana poslije ostalih 65 knjiga (što je, naravno, apsurdno), da bi mogla ispunjavati numeričke zahtjeve takve strukture.
Iz svega toga, kao i iz bezbroj drugih numeričkih fenomena koji se na nevjerojatan način provlače kroz Bibliju, Panjin naravno zaključuje da Sveto pismo ne može biti rezultat ljudskog uma, i poziva najeminentnije znanstvenike svog vremena da ga pobiju, čak i pred građanskim sudom koji bi utvrdio da li bi bilo koji čovjek mogao napisati takvu knjigu.
Pogađate, ostao je bez protivnika, a poslije toga se ni V.R.L. više nikada nije javljao. A, ako pogledamo današnjicu – zašto se o ovome ovako ćuti, to možemo samo nagađati.