U starom Rimu epilepsiju su smatrali prstom božjim, pa su čak i zasjedanja Senata odlagali u vrijeme kada bi netko dobio epileptičan napad
Vlasi za epilepticare žrtvuju psa ili lastavicu čijom se krvlju bolesnik poji, a daju mu se i pečena jaja od grlice ili obareno srce crne kokoši i šumskog ježa
Ono zašta se vlaška magija tredicionalno već više stoljeća smatra posebno moćnom je medicini i danas zagonetna bolest, epilepsija. Ne samo zbog toga što se tvrdi da su neke vračare zaista u mogućnosti otjeraju ovu bolest, koja i uzrokom i simptomima počiva na stabilnosti živaca, već i zbog toga što se misli da i same Vlajne koje padaju u trans ili granična stanja apatije i euforije iz kojih najbolje predviđaju, preživlja epileptične trenutke.
Po kazivanju Radmile Novaković za koju njeni pacijenti tvrde da se može izboriti s ovom bolešću, epilepsija dolazi od samog Boga. Pritom se ona ne izjašnjava da li smatra zlim ili dobrim darom, ali tvrdi da se takvim napadima može ovladati. I da se zapamćene iskustvom u kasnijem normalnom stanju učiniti i mnogo dobrog drugima. A ovo shvatanje ni za dlaku ne odudara od onog spremljenog iz spisa najpoznatijih starogrčkih liječnika. I drevni antički učitelji su epilepsiju podvodili pod psihijatrijski termin “svijeta bolest” od koje su bolovali neki poznati mudraci i proroci. U starom Rimu smatrali su je prstom božjim, pa su čak i zasjedanja Senata odlagali u vrijeme kada bi netko dobio epileptičan napad. Koliko su takva uvjerenja prihvaćena u svijetu vidi se i po prvobitnom prijevodu grčke riječi epilepsija kao “nastup”. Tek kasnije ona se sve češće vezuje za nešto materijalno, pad, pa otuda i narodni naziv “padavica”.
Prvi koji je pokušao demistificira uzrok grčeva ovih bolesnika bio je Hipokrat (460-377. Godine pne) On je u svom dijelu “O svetoj bolesti” negirao stav da je epilepsija izazvana višim silama tvrdeći da je njezin izvor u ljudskom mozgu.
Etnolog Gordana Živković, koja desetljećima proučava tradiciju Vlaha pozabavila se predanjima o liječenju epilepsije u istočnoj Srbiji. U svom eseju na ovu temu, kaže da padavičari početak napada prepoznaju osjećajem da im netko ili nešto puše u glavu. Muče ih razne halucinacije i priviđenja i tada uz strahoviti vrisak padaju na mjestu gdje su se našli. Ubrzo nakon pada počinju škrguću zubima, grče se, a na ustima im se pojavljuje bijela pjena. Napad traje samo nekoliko minuta, ali nakon njega bolesnik je strašno iscrpljen. Kao da je danima bio prikovan za postelju.
