Kažeš da žudiš za Gralom. Ti ludi čovječe, žalostan sam to čuti. Jer nijedan čovjek ne može nikada dobiti Grala ukoliko nije poznat na nebu i po imenu pozvan do Grala. Ovo ti moram reći o Gralu, jer ja znam da je tako, i sam sam to vidio. Hrabar domaćin živi tamo i reći ću kako se održavaju. Žive od Kamena najčistije vrste. Ako ga ne znaš, reći ću ti njegovo ime. Zove se LapsitExillis … Snagom tog kamena, Feniks gori do pepela, ali mu pepeo ponovno daje život. Zato se Feniks linja i mijenja svoje perje, koje je poslije svjetlo i sjajno i divno kao i prije … Takvu snagu Kamen daje čovjeku da mu tijelo i krv odmah ponovno postanu mladi. Kamen se također naziva i Gral. Čuje sada kako oni koji su pozvani Gralu postaju poznati. Na Kamenu oko ruba pojavljuju se ispisana slova, dajući ime i porijeklo svakog pojedinačno, djevojke ili mladića koji treba da krenu na svoj blagoslovljeni put. Nitko ne treba izbriše natpis, jer jednom kada pročita ime, ono nestaje pred njegovim očima ‘- Ovako je govorio pustinjak Treverezent, Persival

Da li je itko otkrio veliku tajnu Svetog Grala? Etimološko porijeklo naziva Gral, ili točnije Graal, ne može se pouzdano utvrditi jer se takva, ili slična riječ, ne pojavljuje ni u jednom od europskih jezika. Osim toga, samo riječ Gral je pisana na nekoliko različitih načina što samo komplicira istraživanje njenog porijekla. Valja spomenuti i to da se Gral ne spominje uvijek kao Sveti Gral – Sain Graal, već se dodatak – sveti – pojavljuje prilično neujednačeno. Jedan od oblika pisanja je i San Graal što upućuje na još jedno moguće tumačenje.
Naime, ako dvije spojene riječi, koje bi glasile SANGRAAL, razdvojimo poslije četvrtog a ne trećeg pismo, dobićemo naziv SANG RAAL koji bi u srednjovjekovnoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj bio nedvosmisleno tumačen kao KRALJEVSKA KRV, što može označi i obitelj kraljevskog porijekla. Isus Krist se često spominje kao izdanak kraljevske loze Davidove tako da se čudnovati naziv možda odnosi na njegovu obitelj ili potomke. Ako je to točno, jasno je zbog čega Crkva nije prihvatila, ali se nije ni suprotstavljala širenju legendi o Gralu.
Sveti Gral je prilično nejasan i zbunjujući koncept, tajanstven i neuobičajen, a očito je da ga nisu shvatili ni autori arturijanskih romansi, jer ni jedan od njih nije jasno rekao što je to Sveti Gral. Doduše, možda je netko od njih točno znao o čemu pripovijeda, ali to svoje znanje nije podijelio s nikim. Gral je ponegdje opisivan kao kamen, ponekad kao skrovište relikvija, a najčešće kao pehar iz kojeg je pio Isus Krist na Tajnoj večeri iu koji je kasnije skupljena njegova krv dok je visio raspet na križu. Taj pehar i koplje kojim je proboden Isus, donio je u Britaniju Josip iz Arimateje, bar tako kažu stare priče. U arturijanskim romansama, Sveti Gral je povjeren na čuvanje potomcima Josipovim koji žive u tajanstvenom zamku.
Veliki broj istraživača se bavio legendarnim Gralom, porijeklom i značenjem same legende, dajući različita tumačenja. Po jednima je priča zasnovana na stvarnom dolasku Josifa ili njegovih sljedbenika u Britaniju, po drugima je legenda nastala prilagođavanjem nekih motiva iz drevnih mitova Kelta, dok treći smatraju da priče o Gralu skrivaju tajno, okultno nasljeđe ili skriveno znanje koje je prenošeno kroz stoljeća posredstvom tajnog društva osnovanog u davno zaboravljeno doba.
Od ove tri, nepomirljivo različite teorije, prva izgleda najprivlačnije, ali ujedno skoro bez ikakvih mogućnosti da bude potvrđena, dok ima previše dokaza na temelju kojih se može odbaciti. Treću teoriju su odbacili svi osim onih koji svoju vjeru u okultno ne opterećuju tako nepotrebnim pojedinostima kao što su dokazi. Legenda o Gralu je najvjerojatnije inspirirana nepovezanim poganskim mitovima o magičnij posudi života i regeneracije. Različiti autori su od tih motiva postupno načinili priču i Gralu, uplićući i nešto od kršćanske mitologije.
Najstarija poznata priča o Gralu je Conte du Graal koju je načinio Kretjen de Troyes oko 1180. godine i koja je ostala nedovršena. Kretjen tvrdi da je priča zasnovana na podacima koje je našao u knjizi koju je dobio od Filipa flandrijskog, ali ta tvrdnja se ne može ni dokazati niti opovrgnuti. Valja znati da književna djela u to vrijeme nisu smatrana djelima mašte pisaca, već su prihvaćena kao istinita, a velika važnost je poklanjana drevnim izvorima, izmišljenim ili Stvrno, koji su smatrani dokazima istinitosti ma koliko da je provjera bila nemoguća. Kretjen de Troyes, kao uostalom i mnogi poslije njega, nije se ustezao izmisliti izvore, u nedostatku pravih ili u slučaju da one prave ne smije pomene.
Primjerice, u to doba ne bi bilo razumno pisati priče i spominjati da su to zbivanja o kojima govori poganska legenda, jer bi se na taj način izazvao gnjev Crkve. Sa druge strane, priča koja se ne oslanja na neku davnu knjigu ne bi bila smatrana dostojnom čitanja.

& Nbsp;