Ljudska duša je vječna i njeno postojanje ne prestaje kada se završi ovozemaljski život. Iskustva s druge strane života potvrđuju ono što su mitologija, filozofija i religija znale već tisućljećima! Prvi medicinski dokaz da mrtva osoba može vidjeti i čuti …

Kada je 35-godišnja Pam Reynolds dospjela na operacijski stol, jedini način da joj se spasi život bio je da se privremeno prekinu gotovo sve životne funkcije a temperatura tijela spusti ispod granice koja se smatra rubom života. Na ovu rijetku operaciju, koju u liječničkom jeziku zovu ‘primirivanje’, liječnici su se odlučili bi Rejnoldsovoj operirali mozak i otklonili moždani aneurizam, pa unatoč tome što se rad srca i disanje za vrijeme zahvata praktično zaustavljaju – izgledi da pacijent preživi su realni.
U trenutku kada su liječnici, nakon zaustavljanja dotoka krvi, počeli otvaranje lubanje, Pam se, kako je kasnije tvrdila, uz prethodni blagi prasak u glavi, našla izvan svoga tijela. Promatrala je läkare okupljene oko njenog beživotnog tijela i zapazila da doktor koristi za rad na lubanji nešto nalik na električnu četkicu za zube. Čula je i kasnije ponovila sve što su bolničarke u operacijskoj sali govorile i opisala do detalja se što se događalo za vrijeme operacije. U isto vrijeme, svi aparati priključeni na tijelo Pam Reynolds pokazivali su odsustvo životnih funkcija. Ipak, svijest ove žene je nakako ‘plovila’ kroz salu za operacije, sve dok nije ušla u ‘tunel’ koji je imao svjetlo na kraju i gdje su Pam dočekali njezini preminuli rođaci i prijatelji, uključujući i davno umrlu baku. Pemino blisko iskustvo sa smrću se završilo kada je njen pokojni ujak poveo natrag, da bi se vratila u tijelo. Reynolds je usporedila osjećanje povratka u mrvo tijelo s padanjem u bazen pun leda. Opis doživljaja počela je od trenutka koji je prethodio izlasku iz tijela.
Ona priča: ‘Sljedeća stvar koje mogu sjetiti bio je zvuk koji je podsjećao na notu’ Do ‘. Dok sam slušala taj ton, osjećala sam kako me izvlači prema vrhu glave. Što sam dalje odmicala, zvuk je postajao jasniji. Imala sam dojam da on predstavlja nekakav put – sve prometniji što se njime ide dalje. Zatim sam vidjela nekoliko stvari u operacijskoj sali kada sam pogledala dolje. Bila sam više nego svjesna svega u okolici, više nego u čitavom svom životu do tada, pogotovo činjenice da sam, metaforički rečeno – sjedila na doktorovom ramenu. Slika koju sam imala nije ipak bila uobičajena: bila je svjetlija i više fokusirana, mnogo jasnija od normalnog prizora. Bilo je toliko toga u sali što nisam prepoznavala i toliko mnogo ljudi. Pomislila sam da je neobičan način na koji su obrijali moju glavu, iščekivala sam da uklone svu kosu, ali to nisu učinili ‘.
Pam Reynolds je najviše uznemiravao zvuk one spravice koja joj je ličila na električnu četkicu za zube. Čula je zatim neki žesnko glas, koji je pripadao doktorici Mjurej, kako kaže da su joj vene i arterije veoma sužene, a onda je doživjela osjećanje kao da je ngde povučena – ličilo joj je to na tornado iz filma ‘Čarobnjak iz Oza’, samo što nije bilo vihora koji okreće, nego vrtoglavica i potisak kao prilikom vožnje vrlo brzim liftom. Ona dalje priča: ‘Ličilo je na tunel, ali nije bio tunel i već na samom početku tog tunelskog vrtloga postala sam svjesna da me moja baka doziva. Ali, nisam je čula uz pomoć ušiju … bilo je mnogo jasnije nego da sam je slušala ušima. Tom čulu sam više vjerovala nego čulu sluha. Osjećala sam da želi da dođem k njoj i ja sam nastavila bez straha put kroz kanal. On je bio mračan i na samom kraju vidjela se malecka svjetla točka koja je postajala sve veća i veća. Svjetlost je bila nevjerojatno sjajna, toliko da sam stavila ruke ispred lica u namjeri da ga zakloni, ali nisam mogla. Ali, znala sam da su ruke tu. Ne uz pomoć čula dodira. Ponovno je to teško objasniti, ali znam da sam ih imala … Primijetila sam da počinjem razabirem različite siluete u svjetlu i one su sve bile pokrivene svjetlošću, one su bile svjetlost i širile je svuda oko sebe – počinjući dobivati ​​oblike. Jedna od njih bila je moja baka. Ne znam je li t obila stvarnost ili mašta, ali sam poznala svoju baku i njen glas ‘.