Godine 1608. poznati engleski moreplovac i istraživač Henry Hudson (1550-1611), po kome danas nosi ime jedna rijeka i jedno more u Sjevernoj Americi, dakle, čovjek kome se može vjerovati, zabilježio je u svoj brodski dnevnik sljedeći događaj:
‘Ovog je jutra jedan od naših suputnika, opazio nimfu. Na njegov poziv, došao je još jedan suputnik. U tom je trenutku nimfa doplivala blizu boka broda, promatrajući odozdo ljude. More se uznemirilo i okrenulo njeno tijelo: od pupka nagore, njena su leđa i grudi bili kao u žene; koza joj je bila bijela; duga joj je kosa crne boje visila pozadi; nadolje idući vidjeli su njen rep, nalik na rep delfina i prošaran točkicama. Imena onih što su je vidjeli: Thomas Hiles i Robert Reiner. ‘
Ništa manje upečatljiv opis susreta s tajanstvenim ‘morskim zavodnicama’, dala su dvojica francuska mornara i četiri crnca, koji su 23. svibnja 1671. godine plovili mirnim vodama otoka Martinique. Na njihovo veliko zaprepaštenje, iz vode je iznenada izronilo biće s licem i poprsjem mlade žene i vitkim, izduzenim donjim tijelom koje se završavalo skladnim – ribljim repom!
Nekoliko godina kasnije, mornari s britanskog broda ‘Kent’ ugledali su u vodama Grenlanda čudno morsko stvorenje, koje je od glave do pojasa ličilo na čovjeka, dok je drugi dio tijela bio posut srebrnkastim krljustima.
Početkom su 19. stoljeća ribari s Hebridskog arhipelaga, u Atlantskom oceanu, koji broji više od 500 (ne) nastanjenih otoka, vidjeli mladu nimfu što se veselo igrala u moru. Čak je nekoliko ljudi pokušavalo doplivati do nje s namjerom da je uhvate, ali ih je ona bez ikakve panike vješto izbjegavala. Na kraju, jedan ju je ljutiti ribar udario kamenom i ona je nestala u moru. Nekoliko dana kasnije, more je na obalu izbacilo mrtvo tijelo mlade nimfe, koja je po nalogu šefa policije D. Shawa propisno sahranjena u drvenom lijesu na lokalnom groblju. No, prije toga njeno je mrtvo tijelo detaljno pregledano io tome je sačinjen službeni izvještaj:
‘… Gornji je dio tijela morskog stvorenja velik kao u dobro uhranjenog djeteta starog tri ili četiri godine, s nenormalno razvijenim grudima. Kosa je duga, tamna i sjajna, dok je koža bijela, meka i nježna. Donji je dio tijela kao u lososa, ali bez krljušti … ‘
U kolovozu 1920. godine, mornari s broda ‘Mary Gars’, nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su ‘morskog čovjeka’, koji je kružio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepaštene mornare kao da je želio nešto da im saopšti. Neki su od njih, kasnije, pričali da je to, zapravo, bila žena neobično lijepog i privlačnog gornjeg dijela tijela.
Krajem je 1731. godine, u vodama Nice, francuskog mondenskog odmarališta, uhvaćen je golemi morski pas u čijoj je utrobi, kažu, nađena ruka, koja je umnogome podsjećala na čovječju, ali je između prstiju imala razapetu kožicu. Svi su bili uvjereni da je to bila ruka morske sirene koju je, negdje u moru, napala i rastrgala morska neman.
Ipak, minulih stoljeća, najveći je broj dramatičnih priča o morskim sirenama, dolazilo iz područja oko Crvenog mora. Ozbiljni moreplovci, istrazivači i znanstvenici nisu mnogo vjerovali u neobičnu legendu o ženi-ribi, ali su mnoge od njih zainteresirale sve češće i uvjerljivije priče o devolikim morskim stvorenjima. Francuski novinar i istraživač Albert Bacad, jednoga je dana, bio u ribarenju s profesionalnim ribarima Saribom, Mohammedom i Sadlijem, Jermenci izuzetnog ribarskog iskustva i umijeća. Bili su u blizini crvenomorskog otoka Om Gamma kada je Mohammed uzviknuo:
– Pogledajte! Žena u vodi drži bebu u naručju!
Svi su pogledali prema mirnoj laguni, dok im se na licima ocrtavalo zaprepaštenje: ni stotinjak metara od njihovog čamca morska je sirena, doisata, mirno dojila ‘mladunče’! Kada su okrenuli čamac i zaplovili u njenom pravcu, sirena je zaronila i više je nisu vidjeli.
Albert nikada nije bio sklon haluciniranje i ovaj fascinantni prizor više ga je zaplašio nego iznenadio. Nekoliko dana kasnije, pošto je prikupio obimnu dokumentaciju, otišao je do uglednog profesora hidrobiologije, dr. Henria Gohar i sve mu ispričao.
