Istina je da i američka i britanska vlada nisu čak ni spremne prihvatiti činjenicu da se to uopće i dogodilo. Predstavnik britanksog ministarstva obrane čak je izjavio reporteru jednog australskog časopisa da i britanski i američki službeni stav jeste da ‘nije bilo namjerne uporabe kemijskog oružja u Zaljevskom ratu’. Poricanje upotrebe ovog oružja istovremeno znači i potpuno odbacivanje mogućnosti postojanja ‘sindroma Zaljevskog rata’ – unatoč brojnim svjedočenjima povratnika iz rata.
Neizbježno je pitanje razloga tog protivljenja i odbacivanja da se suoče s evidentnim činjenicama. Neki vjeruju da pomenuri sindrom možda i nije izazvan izlaganjem kemijsko – biološkim oružjem (HBO), već da su tajanstvene bolesti možda u vezi s eksperimentalnim cjepivima koje su pripadnici pojedinih savezničkih armija primali prema uputama svojih vlada!
Ova cjepiva zamišljene su kao protusredstvo od mogućeg učinka eventualnog biokemijskog napada, mada je i dugotrajno djelovanje cjepiva moglo potencijalno biti isto tako opasno.
Mnogi isluženi borci i dalje tvrde da su i protiv svoje volje bili prinuđeni da prime te cjepiva i izjavljuju da ‘u tom grmu leži zec’. Tako je i Ray Bristou, sada kazališni tehničar, također služio 20 godina u Teritorijalnoj armiji, da bi nakon unapređenja, u prosincu 1990. godine bio poslan u 32. poljsku bolnicu – specijaliziranu jedinicu za liječenje od bolesti izazvanih biokemijskim oružjem – koja je bila smještena blizu Wadi al Batina u Saudijskoj Arabiji. Artiljerijski napadi i raketiranje Scud raketama bili su uobičajeni tijekom njegove tromjesečne službe u Zaljevu. Jednom prilikom, kako tvrdi on, za vrijeme napada na Huffa ali Batin – grad najbliži jedinici Reja Bristoua – on i njegovi drugovi vidjeli su kako se iznad njih rasprsnuo projektil Scud. Nakon eksplozije uslijedio je oblak plina koji je trenutno izazvao zavijanje posebnih ‘protivotrovnih’ sirena.
I Ray Bristou je primio tipičnu ‘koktel’ cjepivo i preventivne tablete, a zatim i dvije cjepiva označene samo kao ‘biološke’. Obje su bile obavijene tajnom i njihov je sastav ostao nepoznat. Bristou vjeruje da su obje ove tvari bile citokini – ‘obitelj’ od šest eksperimentalnih lijekova spravljenih, kako se pretpostavlja, u sjedištu britanskog Centra za istraživanje kemijsko-biološkog oružja u Porton Daum. Citokini su kemijski ‘glasnici’ koji putuju između stanica u organizmu. Oni su sposobni prepoznaju strani biološki organizam kad počne napada tijelo i da ubrzo ‘upregnu’ stanice imunološkog sustava da se bore protiv tog ‘stranca’.
Bristou smatra da su ti lijekovi bili čisto eksperimentalni i da je mnoštvo vojnika primilo po dvije, ili tri injekcije raznih citokina. Njegova vlastita bolest vjerojatno je rezultat kombinacije kemijskog oružja i nedozvoljenih eksperimentalnih droga.
