Valentino Liberace, zvani Liberace, bio je američki pijanist i vokalist, koji je četiri desetljeća proveo na sceni, nastupajući na koncertima, snimajući ploče, filmove i televizijske emisije, a od 50-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća bio je najviše plaćeni zabavljač na svijetu! Njegov ekstravagantni stil i ponašanje, koje je zadržao sve do smrti 1987. godine kada je umro od AIDS-a, privlačili su veliku pozornost.
Deborah Gibson, koja je postala jedna od najvećih pop-zvijezda 80-ih, od svoje pete godine bila je opčinjena liberacije. Kada je imala sedam, baka i djed odveli su je na njegov koncert. Bio je to njihov rođendanski poklon. Djevojčica, koja je već tada svirala na klaviru, nije vjerovala da će se njeni životni putevi na čudan način ukrstiti s putovima njenog idola. Doduše, tek poslije nejgove smrti.
‘Dok sam živjela na Long Islandu, u kući se nije mnogo govorilo o paranormalnom. Kao tinejdžerica, počela sam nastupam s bendovima i konačno počela i da snimam ploče. A onda sam čula da je Liberace umro. Tih dana dvije prijateljice su me pozvale sudjelovati na seansi prizivanja duhova, i ja sam rekla da želim stupiti u kontakt sa liberacije. Pitale su me tko je to, pa sam im objasnila. U kući je bilo mračno, gorjela je svijeća, a pored nas jebio klavir. Nad uidži-tablom pozvala sam: ‘Liberace, možeš li me čuti, ja sam tvoj veliki fan, molim te pojavi se, pošalji mi neki znak!’. Odjednom, čuli su se zvuci kao da netko svira na klaviru! Skočile smo i počele vrištimo od straha ‘, rekla je Debora.Nešto kasnije, pjevačica je počela surađivati ​​s Baldwinom Majerom, ne znajući u početku da je on godinama bio Liberačijev umjetnički menadžer. Majer je posjedovao jedan od Liberačijevih piana, obložen ogledalima u malim kockicama, i Debora Gibson ga je kupila od njega.
‘Dan kada je Liberačijev piano stigao u moj stan bio je veličanstven! Bilo je to ostvarenje velikog dijela mojih snova. Kako ekscentrično – ogledalca obložena oko klavira, inč po inč, precizan, vrlo precizan rad! Naprosto sam bila fascinirana. Taj piano bio je u Liberačijevom stanu i on je bezbroj sati proveo svirajući na njemu! Osjećala sam se povezana s njim ‘, sjeća se Debora. Njezin mačak Glis, doduše, malo se čudno ponašao ne želeći da priđe klaviru i mjaučući prema njemu kada nikoga nije bilo pored. Barem nikog vidljivog!
Nakon nekog vremena, Deborah Gibson dobila je poziv da nastupi u televizijskom šou programu s jednim vidovnjakom. Kada je krenula u studio, čula je da je nešto palo – pored kvalira vidjela je jedno ogledalce koje je otpalo s njega. Ponijela ga je u svojoj torbici. Najavljena kao ‘tajanstveni gost’ bila je u mraku i okrenuta leđima mediju, a on je trebao pogoditi o kome je riječ.
‘Odjednom je zastao usred rečenice, i počeo govoriti nešto o pianu koji sam ponijela sa sobom. Rekla sam da zapravo i jesam i pokazala komad koji sam imala kod sebe. Vidovnjak je nastavio kako osjeća vrlo snažnog umjetnika, muškarca, koji želi komunicirati sa mnom i na kraju rekao da je to Liberace! Kada je izgovorio: ‘On je ovdje, pored tebe i gleda te!’, Definitivno sam osjetila njegovo prisustvo ‘, kaže Debora.
Nakon toga, pop-zvijezda je poželjela da napiše pjesmu jednostavne melodike koja bi bile prihvatljiva za njene obožavatelje, i svirajući ih na klaviru, shvatila je da nehotice izvodi akorde koje nikada nije učila i koji su joj potpuno nepoznati. Note je zapisala, i to je bila pjesma za koju su mnogi pitali je li moguće da je njena !? Odgovarala je: ‘Da, ona je mnogo sofisticiranija od mene!’ Još uvijek na početku karijere, Deborah Gibson dobila je poziv da održi koncert u Salt Lake Cityju, u Utahu. U to vrijeme nije imala angažman i ponudu je prihvatila. Popodne koje je prethodilo koncertu, provela je u jednoj prodavaonici knjiga, za koju su joj rekli da ima rijetke i vrijedne primjerke.
‘Pomislila sam da je to savršen način da se izgubi popodne, ali sam otišla. Knjižara je bila na dva nivoa i ja sam u prizemlju izabrala nekoliko knjiga i shvatila da je kasa gore. Popela sam se, i prolazeći pored jedne police, čula sam da je jedna knjiga iza mene ispala iz rafa. Nije bilo nikoga, podigla sam knjigu – i na koricama ugledala Liberačijevu sliku! Bila je to njegova biografija. Otvorila sam je da je prelistam, a iz omota koji je bio preko korica ispao jedan omotnicu. Otvorila sam ga iu njemu se nalazio telegram naslovljen na Georgea liberacije, Valentinovog brata, koji je također bio glazbenik. Datum je bio travnja 1957. godine. U njemu je pisalo samo: ‘Sretno na koncertu večeras. Liberace ‘. Zanijemila sam, jer sam i ja imala koncert večeras. Sablasno, da ne povjeruješ! Vratila sam omotnicu u korice, kupila knjigu, i nisam mogla vjerovati da to svjedočanstvo prošlosti sada pripada meni. Osjećala sam naprosto da je to bio Liberačijev način da mi stavi do znanja da će sve biti u redu. I zaista, koncert je i te i naredne noći bio za pamćenje, sve mi je krenulo bolje a ja sam shvatila da je Liberace moj anđeo-čuvar koji se pojavio da me ohrabri kada mi je bio najpotrebniji ‘, završila je priču Debora Gibson.