Zanimljivo je da Jurgensen ipak nije prvi otkrio fenomen snimljenih glasova neutvrđenog porijekla. Dok je on izvodio pokuse u Švedskoj, slična istraživanja već su dvije godine bila u tijeku u Americi. Parapsiholog Raymond Bejlis spremao se objaviti rezultate svoje suradnje s Atilom fon Šalaj, medijem koji je slučajno otkrio isti efekt 1956. godine.
Bejlis je sinulo da bi mogli raditi zajedno kada mu je Atila fon Salaj ispričao da ponekad čuje ‘samostalne glasove’ – glasovi koji dopiru iz vedra neba. To je prvi put doživio 1938. Tada mu se ‘javio’ glas njegovog pokojnog sina, točnije pozvao ga je po imenu. Uzbuđeni parapsiholog predložio je Fon Šalaj udružiti snage. Nadao se da će uspjeti načini magnetofonske snimke ‘psihičkih glasova’. Tako je načinio prvi važan korak ka otkrivanju efekta snimljenih fantomskih glasova.
Trogodišnji ciklus istraživanja Bejlis je otpočeo zakupivši jedan studio u Hollywoodu, u kojem je sagradio malo drveno sklonište ili kabinet, nalik na plakar. Unutra je postavio mikrofon, a odande je provodnik vodio do zvučnika i magnetofona izvan skloništa. Eksperimentatori su mogli čuti svaki zvuk ili glas u kabinetu sjedeći bilo gdje u studiju. Svi opiti snimani su na magnetofonsku traku. U prvim testovima Fon Salaj je sjedio u skloništu i već poslije nekoliko trenutaka Bejlis je mogao čuti kako iz zvučnika dopire šapat. Da bi se uvjerio da te glasove ne proizvodi njegov suradnik, Bejlis je probao to isto, samo sa Fon Šalaj vani. I vjerovali ili ne, glasovi i šapat stizali su iz zvučnika čak i kada je drveno sklonište bilo sasvim prazno.
Ovim postupkom njih dvojica snimila su nekoliko traka. Ali prošlo je više sedmica dok su otkrili da se glasovi ponekad javljaju na traci mada se nisu čuli iz zvučnika! Ovo prijelomno otkriće napravili su u prosincu 1956. godine. Prema Bejlisovom članku koji je objavio ‘Journal od the American Society for Psychical Research’ – Žurnal Američkog društva za psihička istraživanja, to je izgledalo ovako.
Fon Salaj je sjedio u kabinetu oko četvrt sata. Izašao je odande uvjeren da se ništa nije dogodilo. Ali, kad su pustili snimku od kojeg nisu ništa očekivali, zapanjili su se jer su čuli izuzetno jasan glas koji kaže: ‘Ovdje Dži’. Koji Dži i zašto se predstavio ostalo je nedokučiva tajna. Poanta je, međutim, bila u tome što je Bejlis sve vrijeme sjedio vani, pored zvučnika s jakim pojačivačem i nije čuo apsolutno ni slovca!
On je odmah prekontrolisao sustav snimanja. Sve je bilo u redu. Zatim su izveli još neke opite. Obojica su stajala na nekoliko koraka od zatvorenih vrata kabineta, tako da mogu dobro vide jedan drugoga. Fon Salaj je zviždukao u kratkim razmacima. Bejlis je osluškivao čuje li se što zvučnika i odjednom je shvatio da kao odgovor dobiva tihe zvižduke. Onda je Fon Salaj određivao kad će zviznuti i svaki put zvučnik je reagirao vlastitim zviždukom. To se ponovilo šest-sedam puta, a na kraju niza razlijegao se dvostruki zvižduk.
Ovaj eksperiment neodoljivo podsjeća na nekadašnji Spilbergov hit ‘Bliski susreti treće vrste’, u kojem se veza između nadmoćne kozmičke inteligencije i ljudi ostvaruje putem jednostavne sekvence tonova. Da li je ovo bio kontakt s nečim Jospi čudnijim, nečim što nadilazi granice iskustva vezanog za naš fizički svijet? I ako jeste, tko je, što je iu kom cilju pokušao ostvariti vezu? Na ova pitanje još nema valjanog odgovora. Ako nije doprinio razrješenju tajne, Bejlisov eksperiment uvjerljivo je pokazao da Fon Salaj nije samo sposoban proizvesti ili dozove ‘samostalne glasove’ već i da nekako postigne da se oni izravno utisnu na magnetofonsku traku.
Parapsiholog je poslije ovoga zauzeo još rigorozniju kontrolu uvjeta u kojima su se odvijali eksperimenti. Naumio je pružiti nepobitan dokaz o postojanju ‘Fon Salajevih glasova’. Za prvi test iz ove serije nabavio je veliku drvenu kutiju i smjestio u nju mikrofon. Magnetofon je bio udaljen nekoliko metara. Eksperimentatori su ga uključili i u pravilnim razmacima zaustavljali i premotavali traku provjeriti je li nešto snimljeno. Tri različita glasa čula su se na snimci. Ali bili su toliko izobličeni da se govor nije mogao dešifrirati.