Svugdje su, nema gdje ih nema! Godine 1938. nacistička Njemačka poslala je ekspediciju na Antarktik s ciljem istraživanja lokacija za moguće baze i formalnog prisvajanja teritorija u ime Trećeg Reicha. Kako bi ih pripremili na misiju, pozvali su velikog polamog istraživača Richarda E. Byrda da im održi predavanja o onome što ih tamo očekuje. Sljedeće godine, mjesec dana nakon početka sukoba u Europi, Nijemci su se vratili u Neuschwabenland kako bi dovršili započeto, a postoji puno naznaka da se radilo o gradnji baze.

Devet godina kasnije, Richard E. Byrd, koji je u međuvremenu postao admiral američke ratne momarice, poslan je na Antarktik s najvećom borbenom grupom ikad sastavljenom za neku POLAM misiju. Prema riječima samog admirala Byrda, misija (čije je kodno ime bllo Highjump – Visoki skok) je bila prvenstveno vojne prirode. Mnogi tvrde da je borbena skupina poslana radi uništenja tajne nacističke baze u Queen Maud Landu, kojeg su nacisti preimenovali u Neuschwabenland, i koji nikada nije bio istražen tako detaljno kao ostatak Antarktika. Ali, i veliko ali, jest činjenica da je admiral Byrd govorio o letećim objektima koji su mogli letjeti od jednog pola do drugog pola nevjerojatnom brzinom, i uz dobro dokumentiranu njemačku aktivnost prije, za vrijeme i neposredno po završetku Drugog svjetskog rata.
Kada se govori o antarktičkoj misteriji, Britanija se uvijek spominje tek uzgred. Ta činjenica iznenađuje sama po sebi, posebno zato što su britanske snage bile aktivne na Antarktiku od početka do kraja rata, i lako je moguće da su preuzele inicijativu u uklanjanju nacističke prijetnje na antarktički punih 12 mjeseci prije pokretanja operacije Highjump. Britanske aktivnosti na Antarktici, iako slabije dokumentirane i tajnije, jednako su intrigantne kao navodno vrlo slavna operacija Highjump. Iako je pobijedila u ratu, Britanija je, na njenu nesreću, doživjela bankrot i poniženje od dvije nove supersile. Ali Britanija je bila u prilici da povrati dio ponosa i unese malo praznovemog nemira među svoje navodne saveznike konačnom, presudnom bitkom protiv preživjelih nacista: bitkom koja neće ostati zapisana u udžbenicima iz povijesti; bitkom koja će njeno polaganje prava na taj kontinent učiniti legitimniji, ali, što je najvažnije, bitkom koja će okončati rat koji je bila prisiljena voditi.
Veljače 1946. izdan je komplet postanskih maraka uz dopuštenje Njegovog kratjevskog veličanstva. Marke su izazvale međunarodno ogorčenje i donijele su diplomatsku krizu ratom iscrpljenoj Velikoj Britaniji. Osam uvredljivih poštanskih maraka pokazivalo je na britansko polaganje prava na koloniju Folklandska otoka, ali na jednoj od njih nalazila se politička karta Antarktike na kojoj su potpuno ispuštene iz vida pretenzije Čilea i veći dio pretenzija Argentine na taj kontinent. Zašto bi Britanija, u vrijeme kad je svjetska ekonomija bila u takvom škripcu, izazvala međunarodnu krizu zbog dijela svijeta koji na prvi pogled izgleda potpuno lišen života? Mnogi povjesničari tvrde da je britansko poslijeratno zanimanje poraslo zato što su britanci u Antarktiku vidjeli rješenje za svoju preku potrebu za materijalima, marke su bile način da se britanskim pretenzijama da validnost. Ta tvrdnja, iako djelomično točna, ne objašnjava zašto su britanske snage, u sklopu operacije Taberlan, bile na tom kontinentu tijekom i neposredno nakon rata. Operacija Taherlan pokrenuta je kao mjera nadziranja njemačkih aktivnosti na antarktičkom kontinentu. Poznate britanske baze nalazile su se uglavnom na Antarktičkom poluotoku, na mjestima kao što su Port Lockroy i Hope Bay, i na ostrvvima koji okružuju poluotok, kao što su tajne baze na otocima Deception i Wiencke iako su neke bile postavljene i na kontinentu.
Najtajnija od svih nije bila otkrivena, i vjerojatno nikada neće ni biti. Baza u Maudheimu, kraj planinskog lanca Mtihlig-Hoffinann u Queen Mary Landu, ili Neuschwabenlandu, bila je tako tajna da nikada nije dobila ime, pa čak ni oznaku na službenim kartama. Jesu li marke možda objavljene u počast uspješne misije u Queen Mary Landu? Činjenice i glasine, kao i priča jednog časnika SAS-a iz vremena rata, mogle bi baciti nešto svjetla na mnoge misterije antarktičke dvorane – bojišta koje je 60 godina držano u tajnosti – i na okršaj koji nikada neće biti otkriven javnosti.
Britanija je u ime nacionalne sigumosti zataškala toliki broj ratnih događaja da danas, iako je prošlo preko 60 godina, mnogi ljudi nisu ništa upućeniji u tajne strane rata – od Rudolfa Hessa i mirovnih zabava, do još mračnijih događaja koji uključuju britansku upućenost u postojanje nacističkih logora smrti, flert Irske republikanske armije s nacistima, i manje poznate tajne poput nacistički koncentracijski logori na britanskom tlu u Aldemeyu i Kanalnim otocima!

Uz samo ovih par spomenutih događaja, pojavljuje se uzorak zamagljivanja – au nekim slučajevima obično i potpunog negiranja. Antarktik u tome nije iznimka. Kako vrijeme prolazi, ljudi koji su sudjelovali u Neuschwabenlandskoj kampanji više nisu s nama. Posljednji preživjeli ispričao je sljedeću priču o toj zaboravljenoj bici:
U vrijeme kada.je objavljena pobjeda u Europi, moja jedinica odmarala se u jednoj pećini u bivšoj Jugoslaviji. Bio sam sretan što je rat konačno završio, iako smo zbog rata koji je i dalje trajao na Pacifiku i rastućih napetosti u Palestini bili upozoreni da bi se naš rat mogao nastavili. Na sreću, bio sam pošteđen sudjelovanja u ratu protiv Japana – ali avaj, poslan sam u Palestinu gdje je doseljavanje židova zajedno s porastom cionističkog terorizma, izazivalo nespokojstvo ne samo među stanovnicima Palestine, nego i među pripadnicima
britanskih snaga koje su poslane da zaustave priljev Židova i uguše ustanke. Bio sam upozoren da će se moje služenje u Palestini nastaviti na neodređeno vrijeme. Vidio sam smrt mnogih svoiih suboraca. Na sreću, početkom listopada 1945. godine primio sam nalog da se javim svom komandiru, jer sam bio izabran za misiju koja je bila tako tajna da ni jedan od meni nadređenih časnika nije znao zašto me šalju u Gibraltar. Nije mi rečeno zašto se moram javiti, ali otišao sam nadajući se da ću uskoro biti otpušten u civilni život. Kako sam samo bio u krivu – čekao me još jedan Božić u ratnom okruženju.
Kada sam stigao u Gibraltar, jedan časnik me potajno odveo i obaviestio da ću biti poslan na Folklandska otoka radi primanja dodatnih uputa, i da će mi se pridružiti još nekoliko vojnika iz drugih elitnih britanskih jedinica. Misterija se produbila kada smo svi odletjeli za Folklande u potpunoj tišini. Naređeno nam je da čak ni ne nagađamo o tome zašto smo izabrani i kuda to idemo. Po dolasku na pusta i odbojna Folklandska otoka, predstavljeni smo časniku koji je vodio ekspediciju i jednom Norvežaninu, pripadniku norveškog pokreta otpora, stručnjaku za ratovanje u zimskim uvjetima koji nas je trebao obučiti za misiju o kojoj nismo imali nikakvu predstavu. Folklandska otoka danas se smatraju najbolje čuvanom tajnom u britanskoj vojsci, i biti raspoređen tamo obično znači provesti par lagodnih godina; međutim, stvari su 1940-ih bile drugačije – posebno za mene i ostale iz grupe izabranih. Bili smo prisiljeni mjesec dana naporno trenirati, pripremajući se za ratovanje u zimskim uvjetima. Od skakanja u ledeni Atlantik do suočavanja s elementima u šatoru na Južnoj Georgiji, obuka je bila surova, i činilo se da u ludilu koje smo morali preživjeti nema puno smisla. Međutin, nakon jednomjesečnog treninga pozvani smo na razgovor s časnikom i jednim znanstvenikom, i dok nam je misija otkrivana, postalo nam je jasno da su mali izgledi da ćemo se svi vratiti živi, ​​posebno ako se pokaže da su sumnje točne.
Obaviješteni smo da krećemo u istraživanje ‘neobičnih’ aktivnosti oko planina Mtihlig-Hoffman iz britanske baze u Maudheimu. Kako nam je rečeno, Antarktik je bio ‘britanski tajni rat’. Zatim smo ukratko upućeni u britanske aktivnosti na Južnom polu tijekom rata. Sjedili smo zaintrigirani onim što nam je otkriveno; nitko od nas nije čuo nešto tako fascinantno ili zastrašujuće. Nisu svi bili upućeni u to da su nacisti bili prisutni na Antarktiku 1938. i 1939. godine, a još je manje bila poznata činjenica da je Britamja kao odgovor na to počela graditi tajne baze oko Antarktika. Ona koju smo trebali posjetiti, Maudheim, bila je najveća i najvažnija, kao i najtajnija od svih baza na Antarktiku. Razlog njene važnosti bila je činjenica da se nalazila na manje od 200 milja od mjesta na kojem su nacisti navodno sagradili svoju antarktički bazu. Sjedili smo zapanjeni, ali misterija se dodatno produbljivala. Obaviješteni smo o njemačkim aktivnostima u Južnom oceanu oko Antarktika. Također smo informirani da nepoznat broj njemačkih podmornica nedostaje i da se ne zna gdje su; ali, što je još gore, neke od onih koje su se predale mjesecima nakon završetka rata potaknule su još više spekulacija. Britanske snage zarobile su tri najvažnije osobe u nacističkoj stranci – Hessa, Himmlera i Donitca – a s njihovim zarobljavanjem Britanija je došla do informacije koju nije kanila podijeliti s Rusijom ili SAD. Ta informacija natjerala je Britaniju da djeluje sama, a mi smo bili na čelu te operacije. Bez konkretnih detalja rečeno nam je što se očekuje od nas, i što Britanija očekuje da ćemo naći na Antarktiku. Britanija je i više nego osnovano sumnjala da su Nijemci sagradili tajnu bazu u koju su iz europskog kaosa sklonili mnoge nestale naciste. Ali i dalje su nam otkrivane nove lnfomracije.
Prethodnog ljeta, kako nam je rečeno, prvi znanstvenici i komandosi otkrili su jedan ‘drevni tunel’. Po naređenju, jedinica je ušla u tunel, ali su se samo dvojica vratila prije nastupa antarktičke zime. Tijekom zimskih mjeseci, dvojica preživjelih putem radija su iznosili ‘apsurdne’ tvrdnje o ‘Polarnim ljudima’ drevnitn tunelima i nacistima. Radijski kontakt konačno je prekinut u srpnju 1945. i, zlosutno po našu misiju koja je išla u nepoznato, posljednje javljanje ulilo nam je dodatno nespokojstvo dok smo slusali strah u glasu koji je vikao: ‘Polarni ljudi su nas našli’, prije nego što je izgubljen kontakt. Nakon što nam je pušten snimak radijskog javljanja, časnik koji će voditi ekspediciju s ciljem istraživanja onoga što se dogodilo održao nam je govor ohrabremja. ‘Otići ćemo u bazu Maudheim, pronaci ćemo tunel, istražit enigmu Polamih ljudi i nacista i napravićemlo sve što možemo kako bismo bili sigurni da je nacistička prijetnja uništena’.
Dok smo postavljali pitanja kojih smo svi imali tako puno, odgovori su, hvala Bogu, bili iskreni i direktni. Objašnjeno nam je da se poduzima preventivna akcija zato što je Britanija itekako svjesna namjera SAD-a i Sovjetskog Saveza da pošalju svoje ekspedicije, a Britanija nije htjela riskirati da SAD ili Sovjetski Savez otkriju bazu i dođu do nove nacističke tehnologije. Obje zemlje bile su u tehnološkoj prednosti nad Blitanijom zbog znanstvenika, opreme i istraživanja koje su osvojile. Usprkos svemu, Britanija je htjela biti nacija koja će uništiti prijetnju jer je smatrala da je Antarktik pod jurisdikcijom Britanskog carstva, i ako su nacisti bili tamo, bila je njihova dužnost i želja da ih prvi iskorijene i tako SAD-u i Sovjetskom Savezu uskrate propagandnu vrijednost vođenja zadnje bitke u Drugom svjetskom ratu. Prebačeni smo avionom do unaprijed utvrđene točke izbacivanja koja je bila na 20 milja udaljenosti od baze Maudheim. Bageri za snijeg već su bili raspoređeni i čekali su naš dolazak. Nakon što smo se padobranima spustili u ledenu divljinu, puni straha i strepnje, stigli smo do gusjeničara, i od tog trenutka nadalje bili smo u ratnom stanju. Morali smo djelovati u potpunoj radijskoj tišini. Bili smo sami, bez podrške i odstupnice ako se potvrde naši najgori strahovi. Približili smo se bazi čuvajući se onoga što bi nas moglo čekati, ali kad smo tamo stigli baza se doimala potpuno beživotnom, kao grad duhova. Istog trenutka postali smo sumnjičavi, ali, kao iu prethodnim kampanjama u kojima sam se borio za vrijeme rata, imali smo zadatak koji je trebalo obaviti i naši osobni strahovi nisu nam smjeli pomutiti rasuđivanje.
Nakon što smo se podijelili radi pretraživanja baze, netko je zapeo za razapetu žicu i oglasila se sirena razbivši tišinu i preplašivši cijelu jedinicu. Uskoro smo čuli povik koji je zahtijevao da se identificiramo, ali nismo mogli utvrditi odakle dolazi glas. Podigli smo cijevi i časnik nas je predstavio tom glasu, a onda je, hvala Bogu, glas dobio i tijelo. Glas je pripadao jedinom pleživelom, a ono što nam je ispričao povećalo je našu tjeskobu i požalili smo što u našim redovima nema više ljudi. Jedini preživjeli tvrdio je da je u Bunkeru 1 bio drugi preživjeli iz elspedicije u ‘tunel’, zajedno s jednim od zagonetnih Polamih ljudi o kojima smo čuli iz snimljenog javljanja. Usprkos protivljenju i nezadovoljstvu preživjelog, naređeno je da se Bunker 1 otvori. Preživjelog smo morali obuzdati, a njegov strah i užas trenutno su nas uspaničili. I nitko od nas nije želio biti onaj koji će ući u bunker. Na sreću, ja nisam bio izabran za silazak, ta čast pripala je najmlađem članu naše jedinice. On je krenuo unutra, zastavši na trenutak dok se borio s vrátime. Nakon što je ušao, na bazu se spustila tišina, za kojom su nakon nekoliko trenutaka uslijedila dva pucnja. Vrata su se otvorila i Polarni čovjek istrčao je na slobodu. Nitko od nas nije očekivao to što smo vidjeli, i polarni čovjek pobjegao je u okolni teren tako brzo da smo stigli ispaliti samo par nasumičnih metaka.
Uplašeni i zaprepašteni onim što smo vidjeli, svi smo odlučili ući u bunker. Učinivši to, u bunkeru smo pronašli dva leša. Vojnik koji je izvukao najkraću slamku pronađen je s istrgnutim grkljanom, i, što je još ogavnije, preživjeli je bio oglodana do kostiju. Ono što smo vidjeli zahtijevalo je odgovore; i razgnevljeni time što smo nazočili smrti jednog pripadnika naše jedinice samo nekoliko sati nakon našeg slijetanja na kontinent, bijes smo iskalili na jedinom preživjelom koji nas je bio upozorio da ne otvaramo Bunker 1. Cijela jedinica odlučno je slušala oficirima pitanja, ali odgovori su bili ono što nas je najviše zaintrigiralo. Prvo pitanje na koje je valjalo doznati odgovor bilo je što se to dogodilo drugom preživjelom, i kako je završio zatvoren u bunkeru s polama čovjekom. Međutim,
jedini preživjeli želio je početi priču od početka, od trenutka kada su otkrili ‘tunel’.
Dok je pričao što se događalo, znanstvenik koji nas je pratio zapisivao je sve što smo saznali. Pokazalo se da je područje u blizini tunela bilo jedna od jedinstvenih antarktičkih suhih dolina, i to je razlog zašto su tako lako pronašli tunel. Svih trideset ljudi iz baze Maudheim dobilo je naređenje da istraži tunel i, ako je moguće, sazna kuda on točno vodi. Slijedili su tunel miljama, i na kraju su došli do ogromne podzemne pećine u kojoj je bilo nenormalno toplo; neki od znanstvenika vjerovali su d aje zagrejavana geotermalnim putem. U golemoj pećini nalazila su se podzemna jezera; međutim, misterij je produbljivalo to što je pećina imala umjetnu rasvjetu. Pokazalo se da je pećina bila tako velika da su se morali razdvojiti, i tada su došli do pravih otkrića. Nacisti su sagradili ogromnu bazu u pećini, i čak su podigli dokove za podmomice, a jedna je navodno i identificirana. Ipak, što su dublje ulazili, nailazili su na sve čudnije prizore. Preživjeli je izvijestio da su prikupljeni dokazi o ‘hangarima za neobične zrakoplove i brojnim iskopinama’. Međutim, njihovo prisustvo nije prošlo neopaženo: dva preživjela iz baze Maudheim vidjeli su kako njihove suborce hvataju i ubijaju jednog po jednog. Nakon što su bili svjedoci šest pogubljenja, pobjegli su u tunel kako ne bi bili uhvaćeni, namjeravajući ga blokirati – ali bilo je prekasno; polarni ljudi su stizali, tvrdio je preživjeli.
Sa neprijateljskim snagama za petama, nisu imal i drugog izbora nego da se pokušaju vratiti u bazu kako bi mogli obavijestiti i upozoriti svoje nadređene o onome što su otkrili. Uspjeli su stići do baze, ali, uz zimu koja se prlbližavala i slabe šanse za spašavanje, smatrali su svojom dužnošću po svaku cijenu obavijestiti o nacističkoj bazi. Zato su se razdvojili, i svaki je uzeo po jednu radiopostaju čekao u odvojenom bunkeru. Jedan od preživjelih namamio je jednog od Polamih ljudi u bunker, u nadi da će oni pomisliti kako je on zadnji preživjeli. Plan je upalio, ali po cijenu njegovog života i radio stanice. Nažalost, hrabra duša iz Bunkera 1 imala je jedini potpuno operativan bežični radio, koji je uništen u metežu. Zadnji preživjeli nije imao drugog izbora nego da sjedi, čeka i nastoji zadržati zdrav razum. Zagonetka oko toga to su ili što su bili Polarni ljudi, objašnjena je, iako ne baš zadovoljavajuće, kao proizvod nacističke znanosti, a enigma odakle su nacisti dobivali energiju također je objašnjena, premda ne na znanstveni način. Nacisti su koristili energiju vulkanske aktivnosti, koja im je davala toplinu za paru i pomagala im u dobivanju struje. Ali nacisti su također ovladali nekim nepoznatin izvorom energije, jer je preživjeli tvrdio: ‘… na temelju onoga što sam vidio, količina potrebne energije veća je od onoga što bi se, po mom mišljenju, moglo dobiti pomoću pare’.
Znanstvenik iz grupe odbacio je većinu onoga što smo čuli, prekorio je preživjelog
zbog nedostatka znanstvenog obrazovanja i dao je do znanja da informacije koje nam je otkrio ne mogu biti istinite. Iako je znanstvenik odbacio tvrdnje preživjelog, časnik nije. On je želio znati više o neprijatelju s kojim smo se suočili, ali, prije svega, što bi POLAM čovjek mogao učiniti sljedeće. Odgovor preživjelog nije nas nimalo utješio, i potaknuo je znanstvenika na izjavu da je preživjeli poremećen. Malo je reći da smo se osjećali uznemireno kada je preživjeli na oficirovo pitanje o namjerama pobeglog Polamog čovjeka odgovorio: ‘Čekat će, promatrati, i pitat će se koliko smo drugačijeg ukusa’. Čuvši to, časnik je izdao naređenje i postavljena je straža, dok su časnik i znanstvenik nastavili razgovarati, nasamo, o tome koji bi trebao biti naš sljedeći korak, iako je to nama ostalima bilo odigledno. Sjedećeg jutra naređeno nam je da istražimo tunel, i sljedećih 48 sati polako smo se probijali prema suhoj dolini i navodnom ‘drevnom tunelu’. Kada smo stigli u suhu dolinu svi smo ostali zapanjeni, jer bilo nam je rečeno da je Antarktik potpuno okovan ledom, a mi smo se ipak našli u dolini koja mi je izgledala kao da sam se vratio u sjevernoafričku Saharu. Bilo nam je zabranjeno da se čak i približavamo tunelu prije podizanja privremene baze. I dok su ljudi podizali bazu, znanstvenik i časnik istraživali su tunel. Nakon par sati, vratili su se u gotov kamp kako bi zapisali ono što su vidjeli i kakav ie biti naš plan djelovanja. Tunel nije bio nikakav drevni prolaz, tvrdio je znanstvenik, iako je časnik dodao da su zidovi bili napravljeni od glatkog granita i da izgledaju kao da su bez kraja. Rečeno nam je da ćemo moći i sami donijeti zaključke nakon što se odmorimo preko noći. Spavanje na Antarktiku tijekom ljetnih mjeseci bilo je problematično zbog neprekidnog dnevnog svjetla koje je prekrivalo kontinent, ali te noći bilo nam je još teže zaspati sa svim mislima koje su nam prolazile kroz glavu o onome što ćemo pronaći i kada ćemo, ili gdje, ponovno susresti Polamog čovjeka.
Prije nego što nam je dodijeljen raspored straže, informirani smo da ćemo slijediti tunel sve do kraja – ‘… i do Führera, ako treba’. Te su noći naši strahovi ostvarili, jer se Polarni čovjek zaista vratio. Međutim, ovaj put nije bilo novih žrlava s naše strane, već je Polarni čovjek ubijen nakon što smo ga namamili u kamp. Znanstvenik je zaključio da je Polarni čovjek ‘ljudsko biće’, ali koje je, kako se činilo, bilo puno dlakavije i moglo je puno bolje podnositi hladnoću. Truplo je, nakon kratke autopsije, spremljeno u vrecu za tijela, iu hladnim uvjetima moglo je biti sačuvano do prve prilike za podrobnije seciranje. Sljedećeg jutra odlučeno je da će dvojica ostati kod ulaza u tunel s truplom, gusenicar, opremom. i što je najvažnije, s radiom. Časnik, koji je vodio ekspediciju, trebao je Norvežanina zbog njegovog stručnog znanja, kao i znanstvenika, a preživjeli je, također, bio od presudne važnosti za uspjeh misije. Mi ostali željeli smo im se pridružiti. Ja sam izabran s još četvoricom sretnika za poduzimanje jedne od najuzbudljivijih, a možda i najvažnijih ekspedicija u ljudskoj povijesti.
Dvojica koja su morala ostati bila su razočarana, ali njihove uloge bile su jednako važne za uspjeh misije kao i uloge devetorice koji će se uputiti u nepoznato. Dok smo se nas devetorica pripremali za ulazak u tunel, postarali smo se da ponesemo dovoljno streljiva i eksploziva za vođenje omanjeg rata, ai za uništenje baze u cjelini, jer to je bio naš zadatak: ne prikupljati, nego da uništimo. Ušli smo u tamu, i, na sreću, nakon četiri sata hoda počeli smo nazirati nekakvo svjetlo u daljini. Međutim, svjetlo je bilo udaljeno još četiri sata hoda; i dok se svaki od nas borio s pitanjima vlastitog uma o tome što ćemo otkriti, polako smo napredovali. Na kraju smo stigli do goleme pećine koja je bila osvijetljena na umjetan način. Nakom toga, odvedeni smo na mjesto s kojeg su preživjeli gledali smaknuća. Preživjeli je izjavio da je mjesto skrovito koliko se samo poželjeti može. Dok smo promatrali cijelu mrežu pećina, bili smo zapanjeni brojnošću osoblja koje je trčkaralo uokolo poput mrava, ali najimpresivnija je bila ogromna konstrukcija koju su gradili. Iz onoga što smo videličdinilo se da su nacisti na Antarktiku bili već duže vrijeme. Znanstvenik je skicirao sve što je stigao, crtao dijagrame, uzimao uzorke kamenja i snimao neobične fotografije. Oficira je, s druge strane, više zanimalo kako bismo mogli uništiti bazu, a da nas ne uhvate prisutni nacisti. Nakon dva dana budnog izviđanja, znanstvenik i časnik odredili su mjesta za postavljanje mina. Mine smo trebali postaviti oko svoda pećine, uz druge ciljeve na popisu poput generator i skladište za benzin i, bude li moguće i dostupno, skladišta za streljivo.
Tijekom čitavog dana postavljali smo mine i snimali dodatne fotografije i, uz dobre izglede da ne budemo otkriveni, zarobili smo jednog taoca i došli do dokaza o nacističkoj bazi, o ‘POLAM ljudima’, te do fotografija nove, i prilično napredne, nacističke tehnologije. Kad je završena misija postavljanja mina koje su trebale uništiti bazu i prikupljena znatna količina dokaza o bazi, krenuli smo prema tunelu ali, avaj, bili smo otkriveni i novi Polarni ljudi i nacistički vojnici krenuli su u potjeru za natna. Kad smo stigli do tunela, morali smo postaviti prepreku na put kako bismo usporili neprijatelja dovoljno da mine detoniraju. Neke mine smo postavili na ulaz u tunel, i kad su se začule eksplozije nadali smo se da smo potpuno uništili ne samo bazu, nego i neprijateljske snage koje su krenule u potjeru za nama. Bili smo u krivu. Mine su zaista zatvorile tunel, ali oni nacisti i POLAM ljudi iza nas nastavili su s potjerom. Povlačeći se uz borbu, samo smo trojica od nas l0 uspjeli pobjeći iz tunela: Norvežanin, znanstvenik i ja.
Ostali su junački pali omogućivši da bar dio družine preživjeti. Kada smo stigli do sigumosti suhe doline, postavili smo dovoljno mina trajno zatvorimo tunel. Nakon što su mine detonirane, nije bilo dokaza da je ikad postojao bilo kakav tunel. Sumnjivo je to što je preostalo jako malo od prikupljenih dokaza. Jesu li bili izgubljeni namjerno ili slučajno, to nije bilo važno jer je znanstvenik već došao do svojih zaključaka, a time i do zaključaka misije. Raspremili smo kamp i vratili se u bazu Maudheim, odakle su nas evakuirali i avionom prebacili do sigumosti Folklandskih otoka. Kada smo stigli u Južnu Georgiju, dobili smo direktivu da ne smijemo otkriti ništa od onoga što smo vidjeli, čuli ili na što smo naišli. Objašnjeno je da tunel nije bio ništa više od igre prirode; konkretan izraz kojeg je upotrijebio znanstvenik bio je ‘ledena erozija’. ‘POLAM ljudi’ nisu bili ništa više od ‘kuštravih poludjelih vojnika’, a činjenica da su bili Nijemci nikada nije ušla u izvješće, i svaka pomisao na otkrivanje misije javnosti bila je odlučno odbačena. Misija nikada nije trebala postala službena, iako su neki elementi misije trebali procuriti do Rusa i Amerikanaca. Tako sam ja svoj zadnji Božić u Drugom svjetskom ratu proveo na antarktičkom kontinentu, boreći se protiv istih nacista protiv kojih sam se borio svakog Božića od 1940. Gora od toga bila je činjenica da ekspediciji nikada nije odano priznanje, a preživjelima to nikada nije upisano u zaslugu. Umjesto toga, preživjeli Britanci otpušteni su iz vojne službe, dok su znanstvenik i njegov izvještaj uskoro nestali, a za misiju nitko nikada nije trebao saznati, osim možda nekolicine izabranih.
Misija nikada nije ušla u povijesne udžbenike, ali ponovljena misija u veljači 1950. godine, koju je izvela zajednička britansko-švedsko-norveška ekspedicija koja je trajala do siječnja 1952., jeste. Glavni cilj ekspedicije bio je provjeriti i istražiti neka od otkrića nacističke ekspedicije u Neuschwabenland iz 1938-39. Pet godina nakon naše misije, Maudheim i Neuschwabenland ponovno su posjećeni, i ta ekspedicija imala je i te kakve veze s neuschwabenlandskom kampanjom, i, što je još važnije, s onim što smo uništili. U godinama između dviju misija, Kraljevsko vojno zrakoplovstvo (RAF) obavljalo je letove iznad Neuschwabenl anda. Službeni RAF-ov razlog za učestale Ietove bio je traženje prikladnih mjesta za izgradnju baza. Medutim, čovjek se mora zapitati je Ii stvamo tako.