Iako je Olaf znao svoje porijeklo, nikome o tome nije pričao. Povjerio je to tek engleskom novinaru koji je to objavio. On kaže: ‘Nikome nisam govorio o svome porijeklu, jer to nije bila stvar kojom bi se čovjek ponosio. U školi nismo apsolutno ništa učili o tome. To je još uvijek tajna o kojoj se malo zna. Razumljivo je što me je to zanimalo, jer to je bio moj život. Tek kad sam napunio 24 godine otišao sam u Štajnhering vidjeti svoja dokumenta o rošenja. Ona nose SS pečat i stari germanski žig života.
Spiskovi sa imenima djece rođene u Štajnhering klinici zapisana su u starim nacističkim registrima – shodno njemačkoj pedanteriji. Oni su strogo čuvani i klasificirani kao ‘super tajni’. Njima su se mogli koristiti samo gradska službena lica kada bi netko od Lebensborn djece zatražilo svoju krštenicu.
Olaf je samo jednom sreo još jednog Lebensborn dječaka čija se majka družila s njegovom. Međusobno su razgovarali samo o svojim majkama. Nisu se usudili dotiču zajedničku tajnu rođenja.Stideli su se. O svojoj majci Olaf je govorio da je bila vrlo obrazovana, iz dobre obitelji, pa je u njemu pobudila zanimanje za glazbu, kulturu, arhitektutu, ali je ipak ostala nacista do kraja života.
Mrzila je Židove, iako, kao dobro obrazovana osoba nije mogla da im ne prizna svjetska postignuća u književnosti, glazbi, slikarstvu … Ipak, i ona je išla u krajnje suprotnosti, pa je sve više pokušavala kod sina izazove osjećaj inferiornosti – dakle sve suprotno od poletnih nacističkih uvjerenja iz djetinjstva o ‘natčoveku koji treba da zavlada svijetom’. Te proturječnosti prouzročile su da Olaf krene sasvim drugim putem, od kojih bi se Hitler i Himmler sada okretali u grobu. Slika lijevo: naslovnica nacističkog žurnala ‘New people’ iz 1938. godine.
Olaf nastavlja svoju neveselu priču: ‘Postao sam, u stvari, homoseksualac. Hitler se zaista nikako ne bi mogao ponositi sa mnom, ai majka mi je govorila da bi u Trećem Reichu ljudi poput mene završili u plinskim komorama. Bila je, razumljivo, protiv mojih naklonosti, ali to je proizašlo iz spleta okolnosti u kakvima sam živio. Oca praktički nisam mnogo poznavao jer nije živio s nama. Odao se piću i drogi i umro u 63. godini u krajnjoj bijedi, kao beskućnik. Pa, nije ni čudo.
U mladosti, kao 16-godišnjak, Olaf Zimer Švedeman pristojno je živio kao baletan. U Parizu je tri godine bio u skupini D’Arcy s kojom je proputovao Europom, da bi najzad, super rasni Nordijac proveo dosta godina u Izraelu! Kakva ironija sudbine! Na kraju sam zaključuje: ‘Nadam se da će svijet naučiti nešto od onoga što se u Njemačkoj događalo Nijemcima poput nas. Sramim se što sam Lebensborn dijete. I zato nikada neću biti ponosan što sam Nijemac. Međutim, vrlo sam ponosan što sam ljudsko biće. Nacistički eksperimenti vršeni za vrijeme rata navodno su uništeni i prekinuti su nakon kapitulacije Njemačke. Međutim, izgleda da su to bila obavijesti za javnost. Mnogi njihovi eksperimenti nisu nikada prekidani, samo su se prebacili na neku drugu teritoriju.
Pitanje je da li je i Lebensborn projekt ikada u potpunosti prekinut, s obzirom na nacističku fanatičnost i dosljednost svojim idejama, kakve god one stravične bile.