Terorizam se koristi kako bi ponašanje masa usmjerio u pravcu koji je od koristi eliti koja želi zadržati odnosno uvećati svoju moć. U ‘moćnoj eliti’, sociolog C. Wright Mills predstavlja te moćne pojedince: ‘Moćna elita se sastoji od ljudi kojima položaj omogućuje prevladavanje uobičajene normalne sredine običnog muikarca ili žene; oni su u poziciji da donose odluke s dalekosežrim posljedicama. Donose li oni zaista takve odluke ili ne, manje je značajno od same činjenice da zauzimaju takve zapovjedne položaje; njihov propust da nešto učine, njihov propust ili pogreška u donošenju odluka, sama je po sebi često praćena težim posljedicama od posljedica donesenih odluka. Jer oni stoje na čelu najvećih hijerarhija i organizacija modernoga društva. Oni vladaju velikim korporacijama. Oni pokreću mašineriju države i nameću joj svoje povlastice. Oni rukovode vojnim ustrojstvom. Oni zauzimaju one strateške Zapovedni položaje u socijalnoj strukturi koji su središta izvršne moći, bogatstva i slave koje uživaju ‘.
Prida o tim oligarsima možda priziva sliku srednjovjekovnih feudalnih gospodara. Međutim, istraživanje federalnih zalihe pokazuje da je elitizam živ i zdrav i itekako postoji u ‘zemlji slobodnih’, u Sjedinjenim Američkim Državama. U svojoj knjizi Tajne hrama (Secret of the Temple), bivši urednik Washington Posta William Greider citira iz istaživanja: ‘… 54% ukupnog bogatstva u rukama je 2% najbogatijih obitelji, a 86% bogatstva je u rukama 10% najbogatijih obitelji; 55% obitelji u uzorku ne posjeduje financijsko bogatstvo, ili je zaduženo … ‘
Ta koncentacijom bogatstva u rukama nekolicine, naravno, upućuje na vladajuću klasu. Bilo bi vrlo naivno vjerovati da ta elita ne koristi svoj ogromni utjecaj na cijelu civilizaciju. U svojoj knjizi ‘Iza vladajuće Klase: Strateške elite u modernom društvu’ (Beyond The Ruling Class: Strategic Elites In Modern Society), prof, Suzanne Keller tvrdi: ‘Na ideju da jedan sloj stoji uzdignut iznad masa ljudi mogu odmah pristati, mogu biti ravnodušni ili očajavati zbog toga, ali
bez obzira na to kako se čovjek u vezi toga osjeća, ostaje činjenica da su ljudski životi, sudbine i sreća sada, ai već dugo vremena ovisni o onome što malen broj ljudi na najvišim položajima misli i čini ‘.
Bivši je direktor CIA-e William Colby prepoznao postojanje mreže plavokrvnih. Kad je bivši senator Nebraske i vijetnamski ratni heroj John W. DeCamp počeo istraživati ​​upletenost elite u zlostavljanje djece, poslove s drogom, prodaju oružja i sotonistička ritualna ubojstva, Colby ga je upozorio na skrivenu aristokraciju i njezinu moć: ‘Moraš shvatiti, John, da se katkad susretnemo sa silama i događajima koji su preveliki, prejaki, i zbog kojih je previše toga na kocki za druge ljude ili institucije, pa ne možeš ništa učiniti s njima, bez obzira na to koliko oni bili zli ili pogrešni i bez obzira na to koliko si predan svom zadatku ili iskren i bez obzira na to koliko si skupio dokaza. To je jednostawo jedna od težih stvari u životu s kojom se moraš suočiti. Ti si učinio svoj dio. Pokušao si otkriti i izložiti ono što je zlo i loše učinjeno. To te je užasno zaboljelo. Ali te nije dosad ubilo. Sad ti kažem, ostavi to prije nego se to dogodi. Katkad su stvai jednostavno prevelike da se nosimo s njima. Prisiljeni smo se povući i prepustiti povijesti da ide svojim tijekom. ‘
Verovatn je najveći izvor ‘unutarnjih’ informacija oksfordski profesor (i mentor bivšeg predsjednika Billa Clintona), pokojni Caroll Quigley. Pošto je bio blizak pro-britanskom, anglofilskom dijelu elite, Quigley je napisao: ‘Ta međunarodna anglofilska mreža zaista postoji, već generacijama, i djeluje na način koji je do određene mjere sličan onome kako desni radikali zamišljaju da djeluju komunisfi. Zapravo, ta mreža koju možemo identificirati kao Grupe OkruglogStola, nema averziju prema suradnji s komunistima ili bilo kojom drugom grupom i oni to često čine. Znam za djelovanje te mreže budući da sam je istraživao dvadeset godina, a bilo mi je i dopušteno da dvije godine, ranih šezdesetih, proučavam njihove tajne dokumente i snimke. Nemam prema tome averziju, kao ni prema mnogim ciljevima mreže, ai sam sam velik dio života bio blizak s njom i njenim sredstvima. Zapazio sam, i prije i sad, nekoliko političkih postavki mreže (naročito vjerovanje da je Engleska prije atlantska nego europska sila i da bi se trebala udružiti ili čak ujediniti kao federalna jedinica sa Sjedinjenim Državama, te da mora ostati odvojena od Europe). Ali, općenito govoreći, najvišie se razilazimo u milšjenju glede njihove ideje da ostanu nepoznati, dočim ja smatram da je njihova uloga u povijesti dovoljno značajna i da bi se za njih trebalo znati ‘.
Quigley također navodi da vladajuća klasa ima loše mišljenje o običnim ljudima. Pa, zašto je onda ogrornna većina ljudske civilizacije nesvjesna prisutrosti oligarhije među njima? U ‘Arhilekturi moderne političke sile (The Architecture of Modern Political Power), Daniel Pouzzner objašnjava zašto:’ establišmenta se koristi kulturnom kamuflažom, koristeći taktiku kojom ostaje uvjerljivo neprimjetan. Suptilna, svugdje prisutna propaganda hrani naklonost širokih masa prema establišmentu i prihvaćanje njegovog autoriteta, njeguje definicije establišimenta o dobru i zlu, istovremeno sprječavajući stanovništvo da ozbiljno raznišlja o stvarnosti – da je establishment vrlo često negativan i po svom vlastitom određenju. Establišment beskrajno ponavlja mantru da je predsjednik Sjedinjenih Država ‘predvodnik slobodnog svijeta’, ali slobodni svijet nema predvodnika. Predsjednik Sjedinjenih Ameičkih Država je jednostavno isturena figura kaja predstavlja autoritet establišmenta. On prikuplja moć za troškove svjetske slobode ‘.
Općenito, zabludela javnost djelovanje i miješanje establišmenta pripisuje slučaju, ili bitno drugačijim, nevinim i kreposnim motivima. Oblikovanje događaja očito je nemoguće pobiti na uzorku rezultata, ili pak iznošenjem stvamih dokaza o upletenosti. Ali, mišljenje javnosti se sustavno oblikuje tako ignorirati takve uzorke rezultata i da proklinje one koji na to obraćaju pažnju (posprdno to nazivaju ‘teorijom zavjere’). Stoga u većini slučajeva kontrola pristupa informacijama s dokazima o upletenosti služi da se sačuva program establišmenta od očiju običnog svijeta. Ograđivanje i odvajanje tajnog aparata establišmenta od očiju javnosti osigurava da manji dio informacija koje procure nanesu tek ograničenu štetu.