Poznajemo kćeri koje s tatom imaju “poseban odnos”, sinove koji su mamama “jedina utjeha”, tate koji procjenjuju kćerine haljine i mame koje se ljute na sinove što su ih ostavili zbog izlaska s djevojkom.

Kada se radi o slučaju otvorenog incesta, mnogi od nas spremno osuđuju, traže najstrože kazne za takve napasnike, ali prikriveni incest koga ima mnogo u najbližem okruženju često ne primjećuju.

Zavođenje djeteta od strane roditelja suprotnog spola prolazi neprimjetno, tumači se kao vezanost i ljubav i ostavlja velike posljedice na život tog djeteta, na njegovu sposobnost za ljubav, partnerske veze i potomke.

Da li odnosi roditelja i djeteta, u koje se prelijeva seksualna energija namijenjena partneru, mogu biti zdravi? Kakve posljedice na dijete ostavlja život u disfunkcionalnoj obitelji ili obitelji alkoholičara? Kroz objašnjenja o tome što je prikriveni incest i žrtve koje sa sobom nosi, doći ćemo do koraka za izlazak iz začaranog kruga i početak zdravog života u novim partnerskim vezama.

Što je to prikriveni incest?

Tiho zavođenje nastaje kada roditelj suprotnog spola koristi dijete za zadovoljenje svojih emocionalnih potreba, preusmjeravajući ka njemu seksualnu energiju namijenjenu partneru. Dijete ostaje uskraćeno u zadovoljenju svojih potreba i njegova funkcija postaje služenje roditelju, da roditelju bude dobro, da se roditelj osjeća lijepo, da njihovo dragocjeno provedeno vrijeme učini roditelja sretnim.

Ono tako postaje glavni savjetnik, pomagač, društvo roditelja, najbolji prijatelj, dok je istovremeno i žrtva, jer ostaje uskraćeno za djetinjstvo, nameće mu se uloga partnera svom roditelju suprotnog spola i osjeća se odbačenim od roditelja istog spola.

Roditelj odvaja posebno vrijeme za “njih dvoje”, priča djetetu o svom seksualnom životu, kada dijete odraste traži od njega detalje o svom upuštanju u seksualni život, miješa se u izbor partnera djeteta.

Dijete se u početku osjeća privilegirano u odnosu na drugog roditelja ili drugu djecu ako ih ima. Onda mu postaje neugodno, ali ne može mrzi roditelja, iako osjeća bijes prema njemu. Roditelj je za njega ipak tako “dobar” i smatra ga svojim “najboljim prijateljem”.

Roditelj i dijete ne trebaju biti najbolji prijatelji

Sve obitelji funkcioniraju kao sustav u kome postupci jedne osobe utječu na druge i obrnuto (Znamo koliko jedan alkoholičar ili ovisnik o drogama utječe na cijelu obitelj). Taj sustav ima osobinu da teži da povrati ravnotežu kada je ona narušena. Kada bračni supružnici ne zadovoljavaju emocionalne potrebe i potrebe za ovisnošću i bliskošću, događa se da se ostatak sustava, odnosno djeca, iskoriste za zadovoljenje tih potreba.

Svakom djetetu je potrebno da roditelji zadovoljavaju njegove potrebe, a ne da bude odgovoran za osjećaje svojih roditelja. Ovako dijete “popunjava rupu” u emocionalnim stanjima roditelja, oni ga koriste kao glavnog ispovjednika, pričaju mu o intimnom životu s bračnim partnerom, opterećuju ga brigom da “ne smije biti takav kao tata / mama”.

Djetetu tada postaje teško da se identificira sa svojim spolom, jer roditelj suprotnog spola obično okrivljuje “sve muškarce” odnosno “sve žene”. Izjave: “svi su muškarci isti” ili “sve žene su hladne”, bacaju dijete u rebus – kako to da on kao dječak treba biti drugačiji, ili ona kao djevojčica mora biti princeza ?!

“Ljubav koju si ‘zaslužio’ ostavlja gorak talog u vidu pretpostavke da nisi sam po sebi objekt ljubavi, već si to zato što možeš činiš zadovoljstvo, da budeš od koristi. U krajnjoj liniji, možda te uopće i ne vole, možda te samo iskorištavaju. ” Erich Fromm

Postajući najbolji drug ili drugarica roditelju suprotnog spola, dijete se stavlja na stranu tog pola i gubi dio identifikacije sa vlastitim spolom. Kako je prezir česta pojava kod ogorčenih roditelja i dijete usvaja ogorčenost ka vlastitom spolu. Žaleći se djetetu o svojim bračnim problemima, roditelj od djeteta pravi svog povjerenika. Onom drugom roditelju tada postaje lakše, jer ne mora nositi sa nezadovoljstvom partnera. Tako prešutno odobrava prikriveni incest.

Zato su oba roditelja odgovorna za ovakav odnos. Kada se prekorači granica između roditelja i djeteta, otvaraju se mogućnosti za još veće žrtve. Stariji sin, tako, svoju prikrivenu seksualnu energiju prema majci može na otvoreno seksualan način okrenuti ka mlađoj sestri.

Također se stvara plodno tlo za neke od ovisničkih oblika ponašanja: ovisnost o hrani (anoreksija, bulimija, prejedanje), alkohola, droge, seksa. Zbog patnje i neugodnosti vezanih za svoje tijelo, osoba pribjegava bježanju od svog tijela kroz neki od ovih oblika ovisnosti. Tako ovisnost predstavlja pokušaj da se izliječe problemi s osjećajima.

Kako prepoznati žrtve tihog zavođenja?

Osoba koja je žrtva skrivenog emocionalnog incesta ima intenzivna osjećanja ljubavi i mržnje prema roditelju suprotnog spola. S jedne strane, osjeća se posebno i privilegirano, dok s druge osjeća kao da ne čini dovoljno za tog roditelja. Tako dolazi do osjećaja krivnje.

“Iza svakog osjećaja krivnje krije se negovodanje” Frederih Perlz

Dijete osjeća da ga je roditelj istog spola napustio i zato se emocionalno distancira od njega. Ima ideju da su suparnici, natječe se ili osjeća prezir prema njemu. Svoje potrebe ne primjećuje, ne može ih formulira, čak i ako može, osjeća se krivim što ih ima (u odnosu s roditeljem zlostavljačem, bitne su samo potrebe roditelja). Stalno pokušava se drugima nađe pri ruci, biti od pomoći, svoju svrhu vidi u pomaganju.

Žrtve incesta često nalazimo u “pomagačkim” profesijama: liječnika, nastavnika, terapeuta, gdje im se pruža prilika da brinu o drugima. Prati ih osjećaj da moraju pomažu drugima. Kronično osjećanje bezvrijednosti i neadekvatnosti, također, prati ove osobe.

Kao odrasli imaju teškoće u emocionalnom vezivanju, ili uspostavljaju višestruke odnose ili ishitreno ulaze u veze, žale za bivšim vezama, ponavljaju neuspješne obrasce, često su seksualno nezainteresirani za partnera ili pate od nekih kompulsivnih ponašanja i oblika ovisnosti o kojima je bilo riječi.

Kako djeca koja nisu smjela biti djeca mogu povratiti svoje živote?

Bez odvajanja, emancipacije i separacije, koja nije laka i ne dolazi sama po sebi, žrtve incesta teško ostvaruju funkcionalnu vezu. Dok god se dio seksualne energije vezuje za roditelja, trpjet će partnerska veza.

Da bi se odvojio od roditelja suprotnog spola, najprije se mora postići identifikacija, povezanost i zdrav odnos s roditeljem istog spola. Da bi bio muškarac, mora se povezati s muškim energijama i prihvatiti ih, a da bi žena bila žena, mora prihvatiti svoju ženstvenost. Ako roditelj istog spola suviše nasilan ili neosećajan, može se naći mentor koji će odigrati tu ulogu.

Ako osoba pati od nekog oblika ovisnosti, također, dobro je da se priključi nekom od programa za liječenje ili skupinama za odvikavanje.

Na zapadu su popularnije grupe potpore, ali ne gube značaj ni na našem području, jer prikrivenog incesta ima mnogo i često se provlači uz emotivnu manipulaciju kao “normalna” vezanost majke za sina i tate za kćer.

Osoba se zatim mora osloboditi idealizirane predodžbe o zavodničkom roditelju, jer ako se liječi od ovisnosti, a pritom i dalje pokušava udovolji roditelju, boljitka neće biti!

Shvatanje da je pažnja koja je primana bila nasilna, neprimjerena i da je predstavljala zlostavljanje, donijet će i osjećanje tuge koje se mora odbolovati. Gubitak idealizovanog odnosa boli, ali važno je znati da svaki razvoj boli! U prihvaćanju bijesa prema zavodničkom roditelju, kada se on osvijesti i oslobađanju od njega može pomoći tjelesna terapija.

Pisanje pisma roditelju, koga neće pročitati, već samo iskoristiti kao tehniku ​​za rasterećenje svoje duše, također pomaže. Ako roditelj preminuo, može se pročitati pismo na grobu. Ovim oslobađanjem emocija, razvezuje se energija koja je potrebna za emotivni život osobe u zreloj dobi.

Ako zlostavljač živ, moraju mu se stalno postavljati granice. Više puta, iako se osoba razbjesni, iako ima osjećaj krivnje, potrebno je da stavi sebe na prvo mjesto i očuvati svoje granice. Ponekad je potrebno i prekinuti kontakt na neko vrijeme s roditeljem zlostavljačem.

Moj spol – moj ponos

Osjećaji prema roditelju istog spola u ovom slučaju mogu biti bijes, prezir ili mržnja. Treba razumjeti da su ona prenijeta na dijete i da su zapravo to osjećaje roditelja zlostavljača. Umjesto da su razrešavana u direktnom odnosu između roditelja, neadekvatno su prenijeta na dijete. Ona sprječavaju dijete da osjeti vezanost za roditelja istog spola.

Bilo bi dobro za žrtvu incesta, da u cilju oporavka, provesti neko vrijeme s roditeljem istog spola, odvojena od drugog roditelja, kako bi se identificirala sa svojim spolom. Ako muškarac hoće da voli svoju ženu kao muškarac, mora prvo zavoli sebe kao muškarca. Žena mora povezati s majkom i drugim ženskim osobama, kako bi izgradila svoj identitet.

Ukoliko je osoba, kao odrasla, već u partnerskoj vezi, iu procesu je izlječenja od incestualnog odnosa, dobro je poraditi na toj vezi, i ne raskidati je odmah ako primijeti da u njoj ima odlika incestualni veze s roditeljem, jer se iz nje može izvući zdrav odnos.

Nove partnerske veze

Da bi veza “ozdravila”, najprije se osoba mora osloboditi fantazije o vezama. Treba prihvatiti realnost samog sebe i svog partnera. Veze tipa “kao na filmu” postoje samo u filmovima. Veze u kojima netko zadovoljava samo tuđe potrebe, a ne vodi računa o svojim, zavodničke su, ovisničke i nisu zdrave. Nezajažljive potrebe djeteta treba razlikovati od potreba odraslih za bliskošću.

Kada netko zadržava obrazac ostajanja u više partnerskih veza ili ostavlja vrata otvorenim za stare ili eventualne nove partnere, stalno ima nekog na “stand baju”, posrijedi je strah da će ga partner zloupotrijebiti i izdati, isto kao zavodnički roditelj. Zato mora osigurati i spasi eventualnog očaja, patnje i bijesa. Strah ga održava u stalnoj pripravnosti za bježanjem.

Ako se osoba nalazi u jednoj vezi i ima obrazac da stalno udovoljava partneru, mora naučiti postavlja granice i da izrazi svoje potrebe. Iako može djelovati sebično proglašavanje osobnih interesa prioritetom u vezi, veza nije zdrava ni ako se bazira na samoizdaji. Zarad vježbanja i učenja zadovoljenju svojih potreba, mora se krenuti s namjerom.

Krivnja može biti prateća emocija zadovoljenju vlastitih potreba. Djeca koja su rasla u funkcionalnim obiteljima ne osjećaju krivnju kada pokušaju da zadovolje svoje potrebe. Roditelji su žrtve incesta preopteretili krivnjom, a takve krivnje se treba osloboditi!

Što ako veza ipak pukne?

I pored truda i dobre namjere, kada se žrtva incesta promijeni, može se dogoditi da veza pukne. I to je legitiman izbor. Bitno je preuzeti odgovornost za svoje odluke, izbore i osjećaje. Ne kriviti partnera, jer se onda u narednim vezama lako upada u stare zamke.

Na kraju, bitno je i osloboditi se od naučenog zavodničkog ponašanja. Poruka za oslobođene žrtve bila bi – u novoj vezi usporite, držite se realnosti, volite sebe, vodite računa io svojim potrebama. Ne ulazite u filmske role, ako ne želite da se film završi.

Svi ovi koraci mogu pomoći osobama koje žele graditi zdrave odnose, u kojima će voljeti sebe i svoje partnere, onakve kakvi zaista jesu, u cijelosti. Tako se grade i zdravi uvjeti za odgajanje djece i spriječava prenošenje incesta na naredne generacije.

Situacija “u susjedstvu”

Nepostojanje hrabrosti da se pogleda istini u oči, da se odustane od idealizacije odnosa s roditeljem suprotnog spola, njegovanje tradicije vezanosti roditelja za dijete suprotnog spola, opravdavanje statusa “tatine princeze”, “tatine kćerkice”, “maminog sina”, “maminog malog muškarca “,” maminog ispovjednika “,” maminog terapeuta “, sprečava mnoge roditelje u osvješćivanju koliko štete svojoj djeci tim ponašanjem nanose.

“Majka ne samo da je dužna da se pomiri s neminovnim tijekom stvari, ona mora želi odvojiti od djeteta i da to potpomogne. Od tog trenutka majčina ljubav podrazumijeva vrlo tešku misiju, koja traži samoodricanje, sposobnost da se sve da i da zauzvrat ništa ne traži, osim sreće voljenog bića “Erich Fromm

Roditelji bi trebali raditi na svom razvoju, na razvoju svog partnera, da problem u vezi rješavaju među sobom i da u to ne uvlače rođenu djecu.