Kapetan je naredio da se leš prenese u brodsku hladnjaču, dok je ‘materijalne dokaze’ zatvorio u svoj sef. Prvo naređenje, međutim, nije bilo izvršeno. Brod je ponovo uletio u jedan burni pojas, s grmljavinom i prolomom oblaka. Sve je to trajalo otprilike pola sata.
Kapetan Tucker priča dalje: ‘Smatrajući da su nas napali banditi koji su se koristili egzotičnom kamuflažom, ponovo smo pokušali uspostaviti vezu s matičnom lukom i Bombaja kako bi smo ih upoznali o finalu sukoba. Nismo se malo iznenadili kada nas je radista, poćutavši tenutak, gotovo izbezumljeno upitao: ‘Pa, zar ste vi živi ?!’
Mi smo plovili svojim tečajem, nigdje nismo svraćali, nigdje se nismo zaustavili ni na pet minuta. Nas, međutim, nije toliko iznenadila reakcija uprave, koliko – datum na kalendaru: kraj listopada! ‘
Uostalom, kvalitetu cejlonskog čaja koji je teretnjak prevozio, izgubio je baš toliko kao da je sve to vrijeme bio na putu. Pokojnik je nestao bez traga, a njegove stvari ostale su u sefu. Srećom, kapetan Viljem Tukere i njegovi ljudi uspjeli su dobiti novi brod, koji je, paradoksalno, pripadao istoj onoj kompaniji koja ga je i otpustila. A nešto kasnije je i umirovljen, ne prestajući da inzistira na svojoj verziji događaja, bez obzira ne njenu fantastičnosti.