Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. kolovoza, rijeka Neretva svojim čudnim šumom (neki se zaklinju da je to rika), doziva svoje žrtve. Iz dubokih virova i brzaka tada navodno dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Stanovnici njezinih obala znali su da se svakog 2. kolovoza, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smije kupati i tražiti osvježenje u njenim dubinama. Roditelji su brižno pazili da im djeca tog dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala, glasi priča, do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila. Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. kolovoza u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima. Plijenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primijetili kada se, umoran i pregrijan od nesnošljive avgustovske vrućine, ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio. Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao. Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stijeni. Nisu ih dirali. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se “Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota. Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se nitko nije usuđivao to protumačiti. I dosadilo narodu prepričavanje, ai svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj. A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, “Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše, pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor. Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bijaše odjeven u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke. Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na selima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari. Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. “Žutog” su – prema toj priči – podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka. Doznavši od njega da je bio stranac u gradu, i da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njegovu svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, kamo i pripada. Ovaj na to pristade, ali pod uvjetom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: “Nadrapao je k’o Žuti”.